Svečani defile i maturska zabava učenika SMŠ “Zijah Dizdarević” održani su 26. maja 2023. godine.
Na maturskoj zabavi, maturanti čitaju pisma svojim razrednicima i profesorima, a ovog puta je maturantica IT gimnazije, Fatima Bunić, napisala i jedno pismo svom odjeljenju, kojeg objavljujemo u cijelosti.
Bliži mi se matura
I kako mi naviru sva ta sjećanja, stvara mi se slika u glavi iz prvog srednje i blagost koju smo imali jedni prema drugima.
Tada smo bili ona mala dječica što ni ne znaju sebe još kako treba, sa prilikom da iskusimo odrastanje u jednom kolektivu od 22 osobe.
Znala sam ih sa svojih 14 godina, kad su svi oni imali po 15 i 16.
Gledala sam ih kako šišaju kosu, farbaju je, pletu pletenice jedni drugima na podu usred časa.
Gledala sam svakog od dječaka iz svog razreda kako odbija da odraste uprkos punoljetstvu.
Mijenjali su sami narativ svoje prirode.
Vidjela sam nas kako prelazimo iz tinejdžera u adolescente i kako nemamo pojma kako trebamo da se ponašamo u skladu sa našim godinama.
Čula sam ton njihovih glasova kada su položili vozački ispit po prvi put.
Kako je svako od njih jedva čekao da pokaže ličnu kartu.
Gledala sam nas kako se mrzimo, kupujemo poklone jedni za druge, kako se svađamo i prepiremo do napinjanja vratnih žila, i nikako ne mogu da se sjetim oko čega smo to mi toliko bili ljuti jedni na druge.
Dijelili smo se i na bezbroj nekih grupa, grupica i bagrica, neki su ostajali sami, i u jednom trenutku nekad u 3. razredu sam zaboravila i da brojim koliko ih je bilo.
Kad bih htjela da napravim kratki film sa svim našim momentima koje smo proveli skupa, mislim da bi trajao zauvijek.
Jer uprkos svemu, svakoj lošoj i dobroj emociji, ovo ostaje.
Za nekih dvadesetak godina, kad već uđemo u krizu srednjih godina i dijete nas pita ko su ovi ljudi na slici, ne možemo da obećamo da ćemo se sjećati imena svih nas, pamćenje je smiješna i lukava stvar, ali ono što smo osjećali ostaje.
Bilo to žaljenje za nečime, tuga, mržnja, ljubav, prijateljstvo, simpatija, prezir, bilo je nešto što nam je započelo iskricu u ove 4 godine.
Jer drugačije ih ne bismo preživjeli.
Moje sjećanje na sve vas ostaje kroz moj cijeli život.
Faris sa svojom gitarom.
Adin sa nekim iznenadnim ritmima i mimikom sviranja bubnjeva.
Tarik sa svojim spavanjem, koji nije birao ni mjesto ni vrijeme za to.
Šejla, kojoj su se plele pletenice usred časa.
I Amra, koja je ih je plela svima nama.
I Sureja u tome svemu, koja uvijek vodi kolo kad god počne i igra kao da lebdi.
Edin, koji kroz kosu prođe rukom toliko puta da ne možeš da izbrojiš.
Enes, koji je volio da nervira profesoricu Naidu, a pogotovo profesora Mirzu.
Ahmed, gazda, tačka.
Selma, koja je jedno vrijeme pregledala zadaću iz matematike i samo plusiće upisivala.
Dejla, koja nam crta.
Ismail, kojeg vidimo ondje gdje i Adina.
Fatma i Amra, koje su mi pokrenule želju da vas sve zovem drugaricama.
Adna, kao najbolja predsjednica razreda.
Lejla, čije facijalne ekspresije svi znamo i pamtimo vividno.
Hamza, koji je sa svojim šalama ispunjavao kabinet smijehom svih nas.
Eldar i Vedad, koji se vječno svađaju oko nečega.
Jusuf i Ahmed, koji su nam otišli, ali ste i dalje dio ovog razreda, do kraja.
Nosim vas tu negdje, jer ste osjećaj, i doživljaj, i iskustvo i sačinili ste od mene osobu kakva jesam.
Niko od nas nije znao bolje, jer da jest, onda bi ove 4 godine bile savršene, a svi znamo da je savršenstvo precijenjeno i da ne bi bilo cijenjeno ni kad bi postojalo i samo kao takvo se i može željeti.
Mislim da ove naše male stvari za koje žalimo što ih nismo uradili ili što ustvari jesmo, čine ove 4 godine mnogo većima nego što bi i jedna druga verzija u ovom širokom luku multiverzuma mogla.
Voljeli smo različite profesore, smijali smo se sa različitim profesorima, bili ljuti na različite profesore, nikad nismo nalazili kolektivni kompromis u emocijama prema istim profesorima.
Jedina razlika, jedino razmeđe koje nismo napravili između, jedina stvar koja ostaje ista je ta činjenica da smo svi mi postojali skupa u istim prostorijama u isto vrijeme 4 godine.
Jednom u osnovnoj školi, nastavnik mi je rekao da zidovi upijaju i apsorbuju zvuk zauvijek, do beskonačnosti, jer zvuk nikad ne prestaje, samo mu se frekvencija smanjuje, što je utješna stvar.
Pa čak i sad kad završavamo ovo iskustvo srednje škole i napuštamo njene prostorije, trag naših glasova ostaje u njenim zidovima, za cijelu jednu vječnost.
Živjet će i onda kada srednja škola postane jedan daleki period, fragment zamagljenog sjećanja.
Želim da se zahvalim profesoru Mirnesu za sav uloženi trud u odgajanju nas u ove 4 godine, za sva ona slavlja sa suhim mesom, a i svakom drugom od profesora i profesorica koji su dali trenutke svog života da nas poduče lekcijama o humanologiji i drugom svjetskom ratu i pravopisu i elektromagnetnoj sili i Leonardo da Vinci-ju i Mozart-u i stranim jezicima i hemijskim elementima i geografskoj širini i dužini i značaju fizičke vježbe ne samo mentalne, ali im zahvaljujem i na životnim lekcijama koje su nam dali kroz svoja predavanja.
I svima ostalima čiji su glasovi ostali u zidovima SMŠ „Zijah Dizdarević“.
Nemam vam na čemu zamjeriti, ostajete mi u lijepom i blagom sjećanju.
Uvijek se smijte glasno, volite bezuslovno i jako, i iskoristite svaku priliku koju dobijete da budete ljubazni i širite ljubav, jer sve nas ona održava na životu, ona i uspomene.
I za kraj, neka nas ne rastave godine što dolaze.
