Donosimo vam nove priče, narodna usmena tradicija i historijska predanja i bilješke za još neke od fojničkih toponima.
Sve se mijenja, ljudi, biljke, životinje, priroda, nastaju i nestaju. Kroz desetljeća i stoljeća sve poprima drugačiju formu iz koje proističe i drugačija namjena. Svi oblici društva prilagođavaju okruženje prema svojim vizijama i potrebama, trajno ili privremeno mijenjajući ga.
Historija se ne da brisati. Ostavi tragove koji svjedoče o njenom postojanju u minulim vremenima.
*
KOZO-GRAD
Kozov-grad, Kozao, Kozo je tvrđava koja se, jugoistočno od Fojnice, uzdiže na jednom obronku Matorca.
Uz tradiciju o franjevačkom samostanu, Kozograd je predmet različitih narodnih predanja i istraživačkog interesa. U historijskim izvorima javlja se dosta kasno, prvi put 1444. godine, kada dubrovački poslanici javljaju svojoj Republici da su bili kod bosanskog kralja blizu Kozla.
S južne strane tvrđave Kozograda je zaravanak koji narod naziva “Kraljičin grič”, a na zapadnoj strani veća kula, poznata u narodu pod nazivom “Kraljeva kula”.
Okolina tvrđave je bezvodna, tako da se Kozao, kako narod priča, opskrbljivao vodom s izvora Bistrice.
Dubrovački ljetopisac Lukarić zabilježio je da je pretposljednja bosanska kraljica, Katarina Kosača, pred Turcima pobjegla upravo s Kozograda 1463. godine i pješice došla na teritorij Dubrovačke republike, u Ston.
Teško je utvrditi koliko je ta vijest uticala na formiranje narodne usmene tradicije o bježanju kraljice Katarine s Kozograda, ali je činjenica da se ogromna većina predanja, vezana za nju i Kozograd, u bitnim crtama podudara s pisanjem Lukarića.
Pretpostavka je da su fojnički franjevci, djelujući godinama među narodom, mogli obnoviti i održavati sjećanje na ovu kraljicu, pogotovo stoga što je Katarina Kosača završila svoj život u Rimu, kao članica Trećeg reda sv. Franje.
Slijedi nekoliko predanja o Kozogradu zabilježenih od kazivača u Fojnici i okolini.
“Pripovjeda se da su Turci ovaj grad najposlije osvojili i da je ispred njih potonja bosanska kraljica pobjegla otalen. Turci opkole grad, ali mu tvrđi ne mognu za dugo vremena ništa učiniti. Pošto su se na sve načine uzalud mučili, reći će im jedna baba:
“Zatvorite konja pastuha, pa mu ne dajte za tri dana vode, a onda ga puštajte i dobro gledajte, gdje će zakopati nogom! Ondje kopajte, pa ćete naći vodu što ide u grad, pa im je presijecite! Kad vodu presiječete, grad će se predati!”
Tako oni i urade.
Kad u gradu nestane vode, naredi kraljica, te konje potkuju naopako, natovari blago i notnjo pobjegne. Pripovijedaju da je pri toj prilici ubila kraljica sa “Kozi-grada” iz topa turskog zapovjednika spram sebe u Ostrožnici, 4 sata daleko. Kad zapovjednika svukoše, da ga okupaju vidješe da je žensko.”
“Na Kozogradu je Marija Terezija bila, a neko kaže kraljica Katarina.”
“I onda kad je se turski sultan pomolio, ne znam ko iz Podgrada njega je ubio i ima mu i sada grob kod Karameta (porodica Karahmet).
A ona, kraljica, je imala čovjeka, muža, i u Bakoviće je on salazio, tamo imao njeku žensku. Išo njoj dole, išo, i jedanput ga nestane. Onda pitali, pitali, ali njega nema – ubili ga i zakopali u đubre. Kraljica pitala sve, ali nije mogla nikako saznat. Onda su joj pratri kazali. Neki se ispovido i pratru kazo da je ubio kralja, a kraljica došla i pitala pratre i oni joj kazali da je kralj zakopan u đubretu. I onda ona došla, iskopala ga i odnila.”
“Kraljica je pobjegla s Kozograda kad su Turci navalili. Potkovala konje nazad, naopako. A ne bi ona nikud bižala da joj nisu vodu prisikli.”
“Priča se da je Katarina, bježeći od Turaka, bježala iz Jajca preko brda i došla u Varoš, pod Kozogradom.
Kad se nisu mogli obraniti, potkovali sve konje naopako i jednu noć iščezli i pribjegli u Dalmaciju, Livno, Duvno.”
“U Kozogradu su bili Grci, pa su jednom dva Grka došla nekoj dvojici braće iz Fojnice i zovnula ih da im idu s konjima nešto iznijet iz Fojnice na Kozograd. Kad su svi četvoro došli gore, oni Grci izvadiše neke knjige, pa onda u knjigama pogledaju i ispod jednog kamena izvade ključ. Kad oni taj ključ u neka vrata, bila vrata u stijeni, otvore, a unutra odaja puna zlata. “Uzimajte i vi sebi nešto”, rekli oni Grci onoj braći. A oni nisu htjeli, mislili doći poslije, pa pokupiti sve. Silom im oni natrpali u njedra po šaku onog zlata. Kad kasnije oni došli kući, uzeli vriće i konje poveli, pa otišli na Kozograd da pokupe ono zlato. Ali nisu mogli naći ona vrata i tako se vrate nazad bez išta. I oni su se prozvali Vričići “
“Priča se da je neka žena našla neke ormaniće, dolafiće i izvukla neke košpice. To pod Kozogradom. I nekoliko tih košpica metnula u džep, a kad je došla kući, a ono zlatnici.”
“Ima alka pod Kozogradom, gdje su se lađe, džemije, vezale. Otac Miška Babića, kazivača, je kako on priča iz kamena izvukao tu alku i skovao je neki Guja iz Selakovića kosni kov od nje (klepac, bakvu i čekić).”
U Kozi-gradu ima jedna provalija koju narod zove tavnicom, a niže bedema da imaju tajna vrata od grada. Poviše grada je velika njiva kraj koje je prokop, za koju narod priča da je tim prokopom voda u grad dovođena.
VAROŠ ILI VAROŠIŠTE
Oko 150 – 200 metara niže od Kozograda, u pravcu sjevera, pod strmom stijenom na kojoj se tvrđava nalazi, smještena je Varoš ili Varošište.
Po narodnom predanju, sve omeđine koje se razaznaju po Varošištu su “preko jedne zime načinjene, kad je bio oko grada nekakav zbjeg od neprijatelja.”
Ostaci naselja raspoznaju se na potezu od kojih 300 metara, a tragovi zgrada smješteni su na umjetnim terasama koje se ispod stijene pružaju u pravcu potoka Trošnika.
Svuda su rasuti tragovi zidova od slaganog kamena škriljevca, bez upotrebe maltera, debljine u prosjeku oko jedan metar.
Zgrade su bile veoma malih dimenzija, najčeśće 3 × 4 metra, ali ima i većih, sve su građene jedna više druge. Tragova zgrada ima više od stotinu. Kako se nigdje ne nalaze tragovi troske na površini humusa kojima je čitava Varoš pokrivena, navodi na pretpostavku da je Varoš u stvari naselje rudara koji su u rudarskim revirima ispod Kozograda, po potoku Trošniku i Pijukovcu kopali i talili rudu, a u Varoši stanovali u niskim, gotovo bijednim potleušicama.
Lokalitet u svakom slučaju zaslužuje posebnu pažnju arheologa i sondažna iskopavanja.
ZVONIGRAD
Zvonigrad je vrh iznad Otigošća, nešto sjevernije od naselja Božići.
Arheološka istraživanja ovog lokaliteta ustanovila su da je na Zvonigradu bilo prahistorijsko naselje gradinskog tipa i da se još uvijek prepoznaju umjetne terase, tragovi naselja i zidovi bez kreča, dok su na čitavoj gradini razasuti ulomci prehistorijske keramike.
Po narodnom pričanju, iz Kozograda do Zvonigrada je bila ćuprija od lanaca, u ono vrijeme kada je u Bosni more bilo.
Priča se da su brodovi vezani na Zvonigradu i na Kozlu, gdje, navodno, i sada postoji halka iz tog vremena.
Zabilježeno je zanimljivo predanje u kome se spominje Zvonigrad.
O “Zvoni-gradu” pripovijeda narod ovo.
Na “Zvoni-gradu” živio je nekakav valjan (radišan) težak Božo, po kome se selo nazvalo Božići.
Ispod “Zvoni-grada” ima veoma plodna zemlja, te je nju taj Božo obrađivao i tako građanima “Kozi-grada” hranu pribavljao.
Na “Zvoni-gradu” bio je načinjen zvonik i na njemu veliko zvono. Za to je zvono bila vezana žica koja je vodila na “Kozi-grad”.
Kad bi u “Kozi-gradu” nestalo hrane, potegnuli bi samo za onu žicu, a težak Božo, čim bi čuo zvono, odmah bi hranu nosio.
Jedne godine ne urodi ljetina ovome težaku, te se on uputi kralju na “Kozi-grad” da mu zajmi novaca da nabavi hrane. Kralj mu odbi molbu, ali on zamoli i po drugi i treći put, no svaki put prođe kao i prvi put.
Težak uzdahnu, pa će reći kralju:
“Doći će vrijeme, kad ćeš davati za tovar moga klaka tovar para, a ni onda ti dati neću.”; te se ko jadan ko žalostan vrati kući, obori zvonik, presiječe žicu i svaku svezu sa “Kozi-gradom”.
Taj težak ostane nekako živ do ljeta, dok mu prispije ljetina. Za kratko vrijeme iza toga opkoli nekakav neprijatelj grad, te u njemu nestane hrane. Sad se kralj sjeti seljaka i njegove prijetnje, te natovari tovar blaga i posla mu ga, da mu pošalje tovar žita, ali težak ne htjede na to ni pogledati.
Kralj je imao u Prozoru nekakva pobratima, koji se bješe tada namjerio u “Kozi-grad”, te ga zamoli i posla težaku, ne bi li on kutarisao makar tovar žita, da ne umre od gladi. Ovaj pobratim ode težaku, a ovaj ne znajući da će žito na “Kozi-grad” dadne mu, te se tako oni spasiše u gradu.
Realan povod lokalizaciji ovog predanja sadržan je u činjenici da Kozograd i Zvonigrad, dva istaknuta visa, stoje sučelice jedan drugom, iako Kozograd ima znatno veću relativnu visinu.
*
Ne mogu a da ne iznesem svoje razmišljanje o lokalitetima: Kozograd, Varošište i Zvonigrad.
Živopisne slike se ispred mene prepliću i utrkuju jedna preko druge.
Ova tri lokaliteta bi se mogla povezati u vrhunski sportsko-kulturno-ugostiteljsko-turistički kompleks.
Udružene sve turističke zajednice BiH s lokalnom zajednicom, mogle bi realizirati kompleks koji bi mogao biti najatraktivniji u regiji, a vjerujem i mnogo, mnogo šire.
Restauracijom i rekonstrukcijom ih obnoviti kombinujući retro stil sa stilovima aktuelnih i futurističkih elemenata gradnje. Mogućnosti su neograničene.
Varošište u kaskadne poluzatvorene restorančiće, ili…, Kozograd i Zvonigrad s okolinom pretvoriti u najimpozantnije stjecište svih oblika kulturnih i sportskih događanja: paviljoni, galerije, zatvoreni i otvoreni amfiteatar, sportski tereni i dvorane, uspinjače, ziplajn, paraglajding, baloni…
Podaci o narodnoj usmenoj tradiciji i historijskim predanjima fojničkog kraja preuzeti su iz arhiva Zemaljskog muzeja Bosne i Hercegovine.
Priredila: Razija Buharalija/Fojnica.net
