Na književnom konkursu “Musa Ćazim Ćatić” u kategoriji “BAJRAMSKE RADOSTI” za najbolju neobjavljenu bajramsku priču i pjesmu, priča Razije Buharalija, BAJRAMSKE HALJINE, nagrađena je drugim mjestom i srebrnom plaketom.
“Ova nagrada za mene ima višestruki značaj. Zahvalna sam kulturnom Udruženju “Musa Ćazim Ćatić” i gospodinu Huseinu Husiki Ismailoviću na pruženoj prilici da baš na ovaj način iskažem svoja osjećanja i dam doprinos na očuvanju lika i djela našeg velikana književnosti kao i kulturnih i vjerskih vrijednosti naših prostora”, ističe autorica Razija Buharalija.
Razija Buharalija, rođena je 1957. godine u Fojnici, Bosna i Hercegovina, gdje i danas živi. Nakon završene Pedagoške akademije, svoj radni vijek je provela kao učiteljica u Osnovnoj školi „Muhsin Rizvić” u Fojnici. Prvu slikovnicu „Zračak i Medačak” objavila je 2012. godine. Zbirku priča za djecu „Kad su oblaci širili jedra”, objavila je 2020. godine. U pripremi je zbirka pjesama za djecu. Neke od priča i pjesama objavljivane su u dječijim časopisima i prezentirane putem dječijih tv emisija.
Bajramske haljine
Bilo je to šezdeset i neke prošloga stostoljeća, a istovremeno i prošloga milenijuma.
Sama, s petero djece i sobom, na svojim krhkim mladim plećima, nosila je svoja svakodnevlja. Kako ona fizička, za opstanak, tako i ona emocionalna i psihološka. A i ona su služila prvom.
Možda je tako i bolje. Tjera čovjeka na borbu, na neposustajanje. Na djelo izlazi ona narodna: “U radu je spas.” I jeste. Okupira i ne da čovjeku da s mislima ide u čorsokake bez putokaza. Insan lako može ostati u njima, a onda padaju svi gore navedeni razlozi za guranje naprijed.
Približavao se Bajram. Dan je dijelio od njegovog svanuća. Kuća je dodatno zablistala svježinom. Taze okrećeni nakrećeni zidovi, obrisani i oribani svi kutovi kuće, cilindra u lampi oprana, petrolej nasut, a i ružice su zamirisale.
Meso i nije nužno. Krave su dale dovoljno za kvalitetan bajramski ručak potpomognut svježim domaćim jajima. Vrt je pružio utočište i nije štedio pružiti svoje blagodati usjevima koje je majka brižljivo posadila i posijala. Plodovi su raznovrsni i bogatih okusa.
Dok su djeca snila svoje dječije snove, majka je uz petrolejku krojila i ručno šila bajramske haljinice svojim djevojčicama. Želja za izmamljivanjem radosti im na lica pobjedila je umor i pospanost. Odagnala ih je kao da i nisu sastavni dio čovjekovih životnih potreba.
Iako nije imala nikakvo znanje o poslu kojeg se uhvatila, rasplela je misli i slagala jednu po jednu sličicu o stvaranju gotovog proizvoda. Radeći, srela se sa zorom. Zadovoljstvo se ogledalo na njenom licu. Gotove, ručno šivane iza igle, stajale su polegnute na ručno tkanom ćilimu bajramske haljinice ispred nje.
Zamišljala je radosna lica svojih djevojčica i na njihovim malim tijelima bajramske haljinice.
Klanjala je sabah. Naložila vatru i podmirila hajvan u štali. Na čisto tijelo obukla najljepše što je imala i nastavila s kućnim poslovima dok djeca ne ustanu. A njih je čekala topla maslanica kao u sehurskim jutrima, bijela kafa i majčina topla besjeda.
Kad su se obavili jutarnji rituali, iznijela je za svako dijete po neki novi, do tada ne korišten odjevni predmet. Na red su došle i bajramske haljine ručno šivene iza igle uz petrolejku tokom noći.
Jedna je bila s cvjetićima na narandžastoj podlozi, a druga s cvjetićima na žutoj podlozi. Da li ih je, dok su curice spavale, mjerkala od njih, ostaje nepoznat odgovor. Haljinice su bile kao “salivene” od njih.
Radost se razlijevala po licima djevojčica, starije sestre i brata. Na licu majke ponos na njenu malu zajednicu. Najmlađa sestra je bila toliko mala da ništa od svega toga nije ni razumijevala.
Bajram su djeca dočekala okupana bajramskom majčinom ljubavlju. Majka je svoju tugu liječila njihovom radošću.
