Dolaskom osmanske vlasti na prostor Kraljevine Bosne, župa Lepenica ulazi u novu administrativnu podjelu i postaje nahija Lepenica, dok se Kreševo i Fojnica odvajaju u samostalne nahije. U osmanskom periodu, od 1463. do 1878. godine, Kiseljak dobija na važnosti upravo zbog svog geografskog položaja i prirodnih resursa, naročito kisele vode. Njegova naselja, poput Višnjice, Gromiljaka, Podastinja, Rotilja, Homolja i Lepenice, spominju se i ranije, dok se ime „Kiseljak“ veže za osmanski period, naročito zahvaljujući dvojici putopisaca – Benediktu Kuripešiću i Evliji Čelebiji.
Prve vijesti o Kiseljaku daje Benedikt Kuripešić u svom Itineraru i kaže:
„Dana 11. septembra 1530. godine, dolazeći iz Busovače, prešao sam rijeku Željeznicu (danas uobičajen naziv za Fojničku rijeku) i stigao u Kiseljak (njem. Saurer Prunnen = kiseli zdenac).“
Drugi put Kiseljak spominje Evlija Čelebija, koji u svom putopisu navodi:
„Selo Kiseljak (Ekši Sular) napredno je muslimansko i hrišćansko selo od tri stotine kuća s vrtovima i baščama. Na nekoliko mjesta pored ovoga sela izviru mala vrela.“
Kada govorimo o materijalnom kulturno-historijskom naslijeđu i razvoju Kiseljaka, moramo pratiti proces njegovog nastanka i rasta. Da bi neko naselje u osmanskom periodu dobilo status kasabe, moralo je imati, prije svega, džamiju u kojoj su se obavljale sve molitve, uključujući i molitvu petkom. Početkom 16. stoljeća izvjesni Hadži-Uvejs sagradio je na mjestu današnjeg Kiseljaka džamiju, karavan-saraj (han) i kuću za azape (stražare). O popravci tih zgrada govori bilješka u Sarajevskom sidžilu od 5. jula 1565. godine, kada je pred šerijatski sud pristupio upravitelj vakufa, Isabalija sin Ejnehanov, i zatražio dozvolu za popravku.
Gradnjom džamije, prvenstveno u Podastinju, te u okolnim mjestima – na Han Ploči, u Kazagićima, Homolju (Lepenica), Bukovici, Lugu, Gromiljaku i Višnjici – počinje razvoj Kiseljaka u 16. stoljeću. Na tim mjestima, oko džamije, okupljali su se muslimani i širila se islamska kultura. Prema svim osmanskim defterima (popisima stanovništva), do kraja 17. stoljeća na prostoru današnje općine Kiseljak većinom su živjeli pripadnici islamske vjeroispovijesti – Bošnjaci.
Osim džamija, na prostoru općine Kiseljak postoji i nekoliko starih turbeta iz osmanskog perioda, u kojima su ukopani šehidi – u Višnjici, Gomionici i Brestovskom.
Istražujući džamije fojničkog, kreševskog i kiseljačkog kraja, naišao sam na vrijedne izvore koji spominju džamiju u Homolju kod Lepenice. I danas je tu sačuvan naziv „sofa“ kod mosta u Homolju, a koristila se za molitvu (namaz), vjerovatno ispred džamije. U blizini se nalazilo veliko mezarje, koje je uništeno u vrijeme SFRJ i privatizovano.
Također, postoji podatak o džamiji u Višnjici, koja pripada kulturno-historijskom naslijeđu Kiseljaka. Džamija u Višnjici, zajedno sa džamijama u Kiseljaku (Podastinje), Han Ploči i Kazagićima, predstavlja jedan od najstarijih islamskih objekata na ovom području. Široj javnosti do sada nije bilo poznato ime vakifa koji ju je podigao. Međutim, Enver Kadić navodi da je džamiju u Višnjici podigao izvjesni Mustafa, sin Kurd-Alijin. Nije poznata godina gradnje, ali prvi put se spominje u beratu sultana Mustafe III iz 1186. (1773.) godine, kada je Rizvan, sin Mehmedov, dobrovoljno napustio imamet i hatabet džamije, a na njegovo mjesto postavljen je Muharem, sa platom od četiri ćuruk akče dnevno.
Radeći na istraživanju džamija fojničkog, kreševskog i kiseljačkog kraja naišao sam i na vrijedne izvore koji spominju džamiju u Homolju kod Lepenice, gdje i danas imamo naziv „sofa“ kod mosta u Homolju, koja se koristila za molitvu (namaz) vjerovatno ispred džamije. U blizini nalazilo se veliko mezarje koje je uništeno za vrijeme SFRJ i privatizovano. Također, imamo podatak za džamiju u Višnjici koja pripada kulturno-historijskom naslijeđu Kiseljak. Džamija u Višnjici zajedno sa džamijom u Kiseljaku (Podastinje), Han Ploča te Kazagićima predstavlja jedan od najstarijih islamskih objekata na ovom području. Do sada nije bilo poznato široj javnosti ime vakifa koji ju je izgradio. Međutim, Enver Kadić navodi da je džamiju u Višnjici podigao neki Mustafa sin Kurd-Alijin. Nije poznat datum njene gradnje ali prvi put o njoj saznajemo iz berata sultana Mustafe III od 1186. (1773.) godine, kada je Rizvan, sin Mehmedov, dobrovoljno napustio imamet i hatabet džamije te je na njegovo mjesto postavljen neki Muharem sa platom od 4 ćuruk akče dnevno.
Osmanski period u Kiseljaku donosi novu islamsku kulturu i civilizaciju koja ulazi svakodnevni život ljudi. Ona se ogleda kroz materijalni i duhovni aspekt. U materijalnu kulturu osmanskog perioda spadaju prvenstveno objekti islamske kulture poput džamija, mekteba, turbeta, hanova, konaka, česmi itd., te katoličke kulture poput gradnje crkvi. Svi muslimani i katolici ispoljavali su islamsko orijentalnu kulturu na neki način da li kroz arhitekturu gradnje kuća osmanskog tipa, zatim životne kulture kroz odijevanje odjeće, hrane ili turcizama koje kiseljačanini koriste i dan danas u svakodnevnom govoru a koje su naslijeđe osmanske i islamske kulture. Život na ovom prostoru odvijao se u duhu islamske kulture, i bitno je spomenuti da su kiseljačani bavili se raznim zanimanjima među njima i grnčarijom, posebno u Višnjici.
Srednja Bosna je poznati lokalitet na kome se izrađivala keramika na ručnom grnčarskom kolu, što je najstarija tehnologija izrade keramičkih predmeta. Najpoznatija je, svakako, višnjička ili bijela keramika, koja se smatra najljepšom seoskom keramikom sa područja BiH.
U Kiseljaku je bio i poznati osmanski namjesnik Dževdet paša, i to koncem sefera 1281. (početkom jula 1864. godine), kada nam donosi nekoliko vijesti o svakodnevnoj životnoj kulturi poput nošnje i arhitekture; „Kiseljak je vrlo ubavo (lijepo) mjesto na Brodskoj cesti, 7-8 sati daleko od Sarajeva. U njemu i okolini ima vrlo lijepih hanova. Prije mene došao je ovamo Vali-paša s nekoliko uglednih ljudi, te sam se s njima ovdje sastao. Ovdje sam vidio čudnu mješavinu svijeta, koji je ovamo došao da pije ovu vrlo ljekovitu vodu. Ovamo dolazi ljeti svijet sa svih strana, pa čak i iz Austrije. Ranim jutrom možeš vidjeti Bošnjake u čalmama i dugim fesovima, popove u raznim mantijama, Austrijance u šeširima i druge razne nošnje kako u ruci drže tas i iz njeg piju kiselu vodu, a onda se mirno i dostojanstveno šeću po perivoju. I mi smo se među njih umiješali i kušali ovu ljekovitu vodu. Voda je kisela i ima puno plina pomoću koga izlazi iz zemlje kao vodoskok. Ovu vodu pije svijet u velikoj mjeri iz tasova, lijevaju je u boce i šalju čak u Austriju. Ova je voda vrlo dobro sredstvo za otvor. Ali čudno je što svako drugo sredstvo za otvor slabi stomak i crijeva, dok ova voda uprav protivno djeluje. Ona jača stomak i povećava apetit. Ranim jutrom napije se čovjek ove vode do mile volje i popije bijelu kafu, s osobitim apetitom ruča, a onda jedva dočeka večeru. Zainteresovalo me je da ova voda ima dva oprečna svojstva: otvaranje i hranjivost, te sam za to pitao jednog liječnika. Ovaj mi odgovori da ova voda nije još tačno analizirana, te se i ta tajna još ne zna, ali svakako u njoj ima magnezija i željeza. Kratko rečeno, ovo je krasna i prokušana ljekovita voda. Kao što zimi idu ljudi iz Carigrada u tople krajeve Italije, trebalo bi još više ovamo dolaziti za ljetne sezone. To ne bi bilo ni teško: Dunavom i Savom do Broda, a onda ovamo kolima. Gospodine, dosta je idile, a sad malo i o poslu.“
Osim ovog opisa, bitno je spomenuti i opis Kiseljaka pred kraj osmanske vladavine, kada jedan austrijski dobrovoljac opisuje život u Kiseljaku, spominje osmansku orijentalnu kulturu i arhitekturu starih bosanskih kuća;
„Kiseljak ili kako ga Turci zovu, Ekši-su, leži baš nekako u sredini između Sarajeva, Kreševa, Fojnice, Busovače i Visokoga. Pružio se u krasnoj dolini, natapanoj potoci Lepnicom, Fojnicom i Kreševkom, a obkoljen je sa svih strana šumastim gorjem, na kom su se nanizala i kršćanska i muhamedanska sela, a do njih rodni šljivici i zelene bašće. Ima u Kiseljaku malo kuća, a po najljepša je han Sarajlije Hadži-age Šećerdžije. Kuća je priličice duga kakvih četerdeset, a široka nešto preko deset metara. U prizemlju ima lijepa štala, u kojoj se lako mogu smjestiti dvije eškadrone konjanika. Donji hodnik nadpartera i gornji prvoga kata prosjecaju lijepi, široki, optočeni hodnici, a lievo i desno jesu sobe. Dugo sam vremena probavio u toj kući, radeć oko ranjenika i bolesnika. Zgrada namjenjena je više za ljetno stanovanje, te je baš pravi ljetni dvorac. Svega skupa ima u njoj kojih četerdeset soba uređenih na orijentalistiku sa: drvenom sofom i pobočnim kaminom, na kom bi gosti grijali vodu ili pekli kahvu. Sve su sobe po europejsku bojadisane. Zaleđe hana gleda na „kiseli izvor” ili „Kiseljak” preko potoka Lepenice, a profil je obrnut na cestu brodsko-sarajevsku. Ulazi se sred hana i nad ulazom u hodnik imade napisan hrvaštinom, njemštinom, kirilicom’i turskim pismom.
„Han Hadži-age Šećerdžije. Tu se dobiva svega i svačega, sobe i štale i pića, i jela, i siena i zobi i ječma. Gosti biće redom i sasvim udovoljeni. S lijeve strane ulaza ima dućan, a s desne je kafe odžak. U Kiseljak dolazili su prijašnjih vremena i prije okupacije ljudi sa svih strana, iz Bosne, Hercegovine, Dalmacije, Rumelije, Tracije i Makedonije, pa ćak i iz Carigrada, pa za te je goste Hadži-agin han i sagrađen. Dolazili bi ti gosti, da se liječe kiselicom vodom, koja je po cijelom orientu poznata kao čudotvorac lijek; pa se pripovijeda, da je pejgamber Muhammed tudier se ukazao pastirom, pasućim ovce, i od onoga doba protekao je „Kiseljak“. Te koliko sam, kako mi se jedalo, mogao razproznati ima u kiseljačkoj vodi ugljično-kiseloga kreča, gvoždje ta i nešto sumporo-kisele vode. Voda je topla 10°R. Kazivali mi ljudi seljaci, daje Kiseljak najbolji liek za jetra, za srdobolju. Bolili te glava, a ti popij jednu ili dvije čaše kiseljaka, pa te nešta boli, ko da si ju nožem odrezao. Žene kiseljačke iz cijele okolice mijese kiseljakom svoje pogače, koje narastu bolje nego kakav kvas.
