Donosimo vam nove priče, narodna usmena tradicija i historijska predanja i bilješke za još neke od fojničkih toponima.
Ostružnica
Na mjestu današnje Ostružnice, u srednjem vijeku nalazilo se poznato rudarsko naselje, o kome, u historijskim izvorima, postoji dovoljan broj podataka da se može, s određenom sigurnošću, govoriti o karakteru ove, danas seoske, aglomeracije u Srednjoj Bosni.
Ostružnica se, kao rudarski centar srednjovjekovne bosanske države, najranije javlja u do sada poznatim historijskim izvorima krajem 1349. godine, kada se, u jednom dokumentu, pored ostalog, navode i rudarske jame u Ostružnici, vlasništvo Dubrovčanina Pavla Nikole Menčetića.
Pretpostavlja se da je rudarske djelatnosti u Ostružnici bilo i ranije, za vrijeme bana Stjepana II Kotromanića, koji u povelji od 7. oktobra 1339. godine, dozvoljava trogirskim trgovcima da mogu dolaziti u njegovu državu radi trgovine srebrom, zlatom i bakrom. Godine 1364. bosanski ban Tvrtko daje ostružničke rudnike pod zakup, a u jednoj njegovoj povelji od 1355. godine spominje se trg u Ostružnici i carine koje su se naplaćivale još u vrijeme bana Stjepana II Kotromanića.
Dokument pisan septembra 1368. godine, spominje jednu zabilješku iz 1365. godine, koja kaže da je Hans Sasinović u ime svoje i svog brata Nikla, prodao Jakobu Ilije Kalegića i Paulušku Kudelinoviću polovinu svojih rudarskih jama u Fojnici i Ostružnici.
Da bi se bolje razumio ovaj podatak, potrebno je podsjetiti se da su, u to vrijeme, bosanski rudnici bili vladarev posjed, čije dijelove on izdaje pod zakup ili prodaje po svojoj volji, a braća Sasinovići, potomci jedne dubrovačke porodice njemačkog porijekla, javljaju se upravo kao zakupnici rudnika u Ostružnici i Fojnici.
Hans Sasinović prodaje, godine 1369. Mlečaninu Johanu Ramboldu bakar iz Ostružnice, a te iste godine već spomenuti Pauluško Kudelinović daje pismenu izjavu, koja je sačuvana u dubrovačkom arhivu, da je Kamenaru Žori Bokšiću, veoma poznatom u trgovačkim i diplomatskim poslovima srednjovjekovne Bosne, prodao sav bakar, koji, sa svojim bratom, posjeduje u Bosni, “in Ostrunica”.
Još jedan dubrovački izvor, iz godine 1418., ponovo spominje Ostružnicu, u vezi s trgovačkim pregovorima između dvojice Dubrovčana.
Zabilježena je zanimljiva narodna tradicija, F. Jukić, 1842. godine, koja indirektno potvrđuje važnost Ostružnice kao starog centra rudarske djelatnosti u fojničkom kraju:
“… kazaše mi da je Ostrožnica, u staro doba bila velika varoš, a Fojnica selo.”
U drugoj polovini XV stoljeća, nakon dolaska Turaka u Bosnu, dolazi do izvjesne stagnacije, odnosno, izmjene karaktera rudarske djelatnosti u srednjovjekovnim rudnicima srednje Bosne. U fojničkim rudnicima se proizvodi željezna rudača, koju prerađuju domaće talionice i kovačnice. Putujući Bosnom, godine 1832 – 1837. Ami Bue je u Fojnici vidio više duhaonica, a najveća je bila upravo u Ostružnici, negdje pokraj džamije.
U Ostružnici se čuje pričanje o već spomenutom mezaru Gazi – djevojke.
Zabilježeno je predanje u sljedećoj formi:
” Neka je djevojka bila u turskoj vojsci kao oficir, išla je umjesto brata, prerušena u muško. Džunle joj je odnijelo glavu, i to zato što je išla naprijed. Neko kaže da je glavu nosila pod rukom. Njen mezar i sada postoji u Ostružnici.”
Šćitovo
Sjeveroistočno od Fojnice, u dolini koju čini rijeka Fojnica, smješteno je Šćitovo, kompleks od više sela i zaselaka, čiji nazivi govore o imenima rodova koji su nekada u njima stanovali ili još uvijek žive u njima. Šćitovo je zajednički naziv za taj dio fojničke okoline. Ta manja ili veća naselja su Ploćari, Podoglavak, Lopari, Porača, Rajetići, Kujušići, Smajlovići, Oglavak, Duke, Demići, Pločnik i dr.
Šćitovo je staro naselje. U testamentu fojničkog trgovca, Dubrovčanina Maroja Veseokovića, koji je u Fojnici pisao 8. februara 1459. godine, u popisu dugova njegovih fojničkih dužnika spominje se prsten neke Vladice Šćitovke (“de Vuladiza Stitovcha”), koji je ona založila Maroju da bi dobila novac na zajam.
Narod priča da je, nekada, “u staro doba”, u Šćitovu bila kovačnica oružja hercega Stjepana Kosače.
Za jedan kameni nadgrobni spomenik, koji vjerovatno datira iz XV – XVI vijeka, a nalazi se na lokalitetu “Stolac”, tradicija kaže da je pod njim grob nekog starog junaka, a sam spomenik naziva “Junački sanduk”. Kao i u drugim našim krajevima, narodna tradicija smatra da su “stari junaci” rastom bili mnogo viši od današnjih naraštaja, pa se pričaju veoma raširena kazivanja o veličini kostura koje su, u raznim prilikama, nalazili ispod srednjovjekovnih grobnih biljega. U blizini zaseoka Oglavak konstatovana su tri stećka u obliku ploča, bez ukrasa.
Pločari
Pločari su selo za koje narod kaže da je dobilo ime po tome što su u njemu živjeli i radili “pločari”, tj. kovači koji su izrađivali konjske ploče. Narodna predanja kažu da je u selu, prije austro-ugarske okupacije, radilo čak petnaest kovačnica-pločara.
Po V. Skariću, selo Pločari su dobili ime po “pločarima”, odnosno plovčanima, plavčarima, tj. radnicima koji su ispirali rudu. Rudarska i topioničarska djelatnost u neposrednoj blizini sela je nesumnjiva, pošto se svuda okolo niz rijeku Fojnicu, vrlo dobro raspoznaju brojne gomile jalovine, zarasle u travu.
Gvožđani
Jugoistočno od Fojnice, u široj dolini rijeke Željeznice (koju, istovremeno, nazivaju i Gvožđanka) smještena je grupa naselja koja se zajedničkim imenom nazivaju Gvožđani. Istoimenog naziva naselja nema, tako da su Gvožđani naziv za čitav predio kao što je čest slučaj u fojničkom kraju (Pridola, Prokos, Šćitovo i sl.)
U predio Gvožđane spadaju Bakovići, Citonja, Lužine, Božići, Otigošće, Orašine, Ponjušina, Gojevići, Dugo Brdo i Bistrica. Centar čitavog predjela su Bakovići, gdje se u novije vrijeme formiralo grupisano naselje, nastalo u vezi s eksploatacijom rudnika.
Kao i drugi regioni u okolini Fojnice, u kojima su konstatovani tragovi starog rudarstva, i u Gvožđanima postoji nekoliko toponima čije porijeklo treba tražiti u nekadašnjoj rudarskoj djelatnosti kao što su Crvena zemlja, Rovovi, Kašice, Rudnica, Gvozdac, Batovača, Zlatarnjača.
Na Dvorinama (oranica i livada u Lužinama) koje pripadaju selu Gojevići, godine 1938. Ante Bošnjak i njegova žena Anica, prilikom oranja su pronašli depo od 70 – 100 zlatnika rimskog imperatora Vespazijana.
Dusina
Na putu između Fojnice i Deževice, u izvorišnom dijelu Gvožđanke, smještena je Dusina, nekada dobro poznato naselje rudara koji su, u okolini, kopali srebrnu rudu i predavali je zakupcima rudnika i carinicima bosanskih kraljeva srednjovjekovne Bosne.
Danas je Dusina naselje na raskršću puteva čije su krajnje tačke, u pravcu istoka Deževice, a u pravcu juga čitava mreža šumskih puteva koji vode do pojedinih šumskih radilišta u planini Pogorelici, Radavi i na obroncima Bitovinje. Stanovnici Dusine održavaju prisne veze sa stanovnicima doline Neretvice, u Hercegovini, pošto upravo kroz Dusinu vodi jedan od tradicionalnih puteva iz srednje Bosne u krajeve oko Konjica, Ostrošca i Jablanice, u slivu Neretve.
Kao i u drugim centrima, gdje je u vrijeme bosanske državne samostalnosti, posebno u prvoj polovini XV vijeka, rudarska djelatnost dostigla vrhunac, dolaskom Turaka opada intenzitet eksploatacije rudnika, da se, tokom vremena, postepeno ugasi ili dobije drugi karakter.
Toponimi oko Dusine, kao i drugih dijelova Fojnice, nose nazive po pojedincima ili rodovima kojima su nekada pripadali ili pripadaju, po karakteru zemljišta na kome se nalaze ili po nekadašnjoj rudarskoj djelatnosti.
Podaci o narodnoj usmenoj tradiciji i historijskim predanjima fojničkog kraja preuzeti su iz arhiva Zemaljskog muzeja Bosne i Hercegovine.
Priredila: Razija Buharalija/Fojnica.net
