U naselju Poroj u Fojnici živi 88-godišnji penzioner Ejub Grašković sa suprugom Feridom (77). Rođen je u naselju Cvrće u Gornjem Vakufu, a kasnije dolazi u selo Čemernica koje je udaljeno oko četiri kilometra od Fojnice gdje je Ejub radio u rudniku žive, srebra i zlata u tom selu. Jedini je živ od pedesetak nekadašnjih radnika rudnika.
Prva žena Zehra mu je umrla, a već 18 godina živi sa Feridom Ramljak. Oboje kažu od malena poste ramazan, pa i sada, iako ima zdravstvenih problema.
– Dok sam živio u selu Cvrče sam ostao bez majke koja je umrla pa su me sestre moje primile kod njih, čuvao sam ovce i jagnjad, nisam nikad išao ni u školu. Kad bi mi dosadilo kod sestara ja bi otišao u selo Kozicu kod dajidža i obrnuto. Postilo se redovno, a na sehur nas je budila omladina. Posebno mi je ostalo u sjećanju jednog proljeća kada su nas budili sa trubama koje su napravili od kore vrbe savijene u spiralu, pa neki su svirali frule i dvojnice i tako nas budili. U Drugom svjetskom ratu kod nas je bilo dosta partizana, često nas je bombardovala njemačka avijacija, zato smo sve radili noću, kosili, kopali, orali, vrhli žito, a prije sehura smo išli niže sela Cvrće i sa stokom u jame gdje smo se tokom dana krili – prisjetio se Ejub.
Zaposli se u rudnik u Čemernici gdje je radio s pedesetak komorata.
– Do tad je tu gotovo sve iz ovog rudnika odneseno, mi smo širili hodnike i jame i čistili teren. Tu sam i povrijeđen vagonet me udario u grudi i danas osjećam posljedice. Sjećam se da je bilo teško postiti kod partizana, kad sam bio na odsluženju vojnog roka u Hrvatskoj gdje je kako kaže bio jedini musliman, a najviše je bilo Albanaca i oni su postili i ja sam nekada ali je bilo teško. Moja bivša supruga Zehra i ja smo redovno postili i sjećam se jednom vršemo pšenicu, a na guvnu konje ganjala Zehra i radila sve prateće poslove, prevrtala slamu, kupila žito, mela guvno, a postila. U jednom momentu joj počela ići krv na usta. Tu je bio jedan hodža i rekao joj je da može isprat usta i ponovo zapostiti ako želi i ona je to i uradila – kaže Ejub.
Sada je kaže sve dobro “samo narod nije dobar”.
– Slabo iko ikome ide i obilazi bolesne, samce itd. Ja sam bio bolestan, iako sam pokretan trošim dosta lijekova, a skupi, od ove najniže penzije teško živjeti. Imao prijatelja, jarana, drugova slabo mi je iko dolazio, jedino hvala hafizu Mehi Selimoviću koji me posjetio. Bio sam i nekoliko godina mujezin u džamiji njegovog džemata. Dok si zdrav i još ako imaš para imaš i jarana, slabo i komšije idu jedan drugom, neka zavist u ljudima, a pogotovo mladi samo dirlikaju na onim haber kutijama, na onim mobitelima i imaju svoj svijet – kaže Grašković.
Foto/Tekst: H. Čukle
