Vrijeme je proljetnih radova, kada poljoprivrednici grabe svaki dan lijepog vremena kako bi zasijali njive. I više bh. zvaničnika pozvalo je proteklih dana građane da iskoriste svaki dio zemlje kako bi osigurali zalihe hrane, jer niko ne može predvidjeti kada će se okončati pandemija kronavirusa. Za to vrijeme, Fojničanin Damir Babić ništa ne prepušta sličaju. Bit će posla, kaže nam dok upreže konja Cvjetka.
Ovaj 49-godišnjak živi sam na izvoru termalne vode, nezaposlen je i na birou za nezaposlene od 2013. godine. Sreli smo ga dok je orao njivu stotinjak metara od hotela “Reumal” u Fojnici.
– Od malena sam zavolio konje, kao dijete sam vodao konja dok bi se radilo na njivi, kasnije sam sa svojim ocem do 1992. godine radio u šumarijama u Crnoj Gori i Makedoniji na samarici. Nakon povratka u Fojnicu, bio je rat, a poslije sam kupio konje i radio na oranju njiva svojih i drugima na dnevnicu. Za jedan dan sam znao izorati skoro tri dunuma zemlje, a za ovo sve od kad se bavim time, uzorao sam, možda, skoro 1.000 dunuma zemlje. Promijenio sam možda 10 ralica i raonika i skoro 30 konja – kaže Babić.
Babić nam priča da je posljednjeg konja Cvjetka kupio prije sedam godina u Mokrom. Dobar je, vrijedan, miran, a teži oko 550 kilograma.
– Kad orem kod sebe, a i kod drugih, radim sam, nema ko konja vodati, ode omladina vani. Kažu, svako ide gdje mu je bolje, ja nikad nisam niti bih otišao iz rodnog kraja. Imao sam nekoliko poziva da idem u Švedsku. Nisam htio, isto mi se i tamo patiti, tamo kao i ovdje, ali ovdje sam svoj na svome pa se tako lakše podnosi ta patnja – rekao nam je ovaj vrijedni poljoprivrednik.
Može se živjeti od poljoprivrede, kaže Babić, navodeći da treba samo “zapeti, uraniti i okasniti”.
Danas je narod postao gospoda, kupuje mlijeko, jaja, sir, kajmak, a nekad je svako to imao u kući svoje, prirodno i damaće, govori Damir, navodeći kako njegov radni dan traje 16 sati, a ostalo spava.
– Imam oko 40 dunuma svoje zemlje, pola šume, pola oranice. Košta ovo izdržavanje konja, za godinu moram pripremiti oko 30 metara sijena i jednu tonu zobi. Onda treba oprema, ralica (plug), ajam, grifovi za potkovati konja itd, sve to košta. Ustajem oko 6 sati, nahranim konja i pripremim i oko 8 sati idem raditi. Ljudi su dobri, plate, pa čak daju i na kafu, a ima i onih koji kažu da im uradim na veresiju do penzije i nikad mi niko nije ostao dužan. Nekad je na selima skoro svaka kuća imala volove ili konja, danas ljudi na području općine Fojnica možda imaju svega tri konja. Bogami, ova pandemija i ovaj koronavirus mnoge će natjerati da siju njive – kaže Damir Babić, jedan od posljednjih orača s konjem.
Tekst/Foto: Avaz, Hazim Čukle
