Vrijeme je najradosnijeg mjeseca kod muslimana, mubarek ramazana. U Fojnici živi 91-godišnji Tifan Pamić, koji posti od svoje šeste ili sedme godine, zapamtio je i postio je ramazane u svim godišnjim dobima.
Živi sa sinovima, a ima i tri kćerke. Svi imaju i svoje porodice. Tifan s ponosom govori da ima 12 unučadi i 17 praunučadi. Zaposlen je bio u „Šumariji“ Fojnica i tu je i penziju zaradio.
Amidža Šaban za ruku ga vodio
– Ja postim otkako me amidža Šaban za ruku vodio sa sobom, a s njim sam išao i u džamiju za ramazan kad su se klanjale teravije i tad sam postio. Moja majka bi vidjela da sam preblijedio i kazala bi mi da mi da jedem pa sutra opet posti do ovih doba pa ćemo našiti. Postilo se i poštivalo više tada, pogotovo stariji. Kad bi se postilo, pričali su ljudi da ni svojoj ženi nisu smjeli reći da im da da jede, čvrsto je bilo i nekako sretni smo bili za vrijeme ramazana, sjeća se Tifan Pamić i nastavlja:
– Mi smo živjeli u selu Čemernica, skoro četiri kilometra od Fojnice. Moj dedo Agan je bio dobrostojeći u selu. Znam kao momčić kad sam bio na sijelu u jednom selu, pita me jedan stari ljudina čiji sam, a kad sam rekao da sam sin Muharema Pamića, on stariji je otišao u drugu kuću i donio mi stolicu da sjednem. Sjećam se, dedo Agan je imao sedam sinova – moj otac Muharem, Sulejman, Nezir, Ibrahim, Huso, Šaban i Mujo. Sijali smo svoju zemlju i imali dosta stoke, čak po stotinu ovaca i po tri konja.
Kuhala se dobra hrana
– Imali smo pune ambare i tavane žita, sve u oknima pšenica, raž, ječam. Majka moja bi pekla jufke na saču, a posebno bi meso bilo kuhano i napravila bi pitu, bilo je sutlije i drugih pita, pekmeza, kajmaka, bestilja… Kad sam radio, ja sam postio, zna dragi Allah. Najprije sam radio kao fizički radnik pa otišao na seminar na Ilidžu tri mjeseca, bilo nas je 42 iz cijele BiH, tu sam završio za alingera (klaser robe trupaca)… Na seminaru sam bio najbolji – kaže Pamić.
Prema njegovim riječima, hadž je obavio 1996. godine.
– To je neopisivo kako se čovjek tada i poslije osjeća. Još mi je ostalo u sjećanju iz mladosti kada su u našem selu mještani organizovali kako i ko će buditi džematlije na sehur. Odredili su mene i još jednog Redžu, on je rahmetli, i mi smo napravili bubanj i išli tako od kuće do kuće pred sehur i udarali u bubanj. Onda bi se počele u kućama paliti lampe i fenjeri. U našem selu su samo dva čovjeka tada imali satove džepne – Ibrahim Ajanović i moj amidža Šaban – zaključuje Tifan Pamić.
Tekst/Foto: Hazim Čukle
