Sjenke prošlosti su tako jake da i stijena od suza napukne, od sjećanja napunih 25 godina od kada nisi sa nama, sa svojim voljenima, zbog prokletog rata i proklete planine Treskavice.
Doslovno, tek si postao čovjek, a borac u srcu, bez trenutka razmišljana, oduvijek si bio, u iščekivanju teških dana za domovinu baš kao i sada 2020. godine, gdje se nešto opasno sprema na ovom teškom dunjaluku!
Moj BABO je rođen u našoj Bosni, u gradu Kreševu, u gradu gdje je tokom 1992. bila zona opasnog života. Svi su ga od milja Kreševljak zvali, i jedan je od heroja svoga kraja i svoje domovine. A u Kreševu gradu, tu je živio i život je dao, da bi mnogima bilo lijepo i udobno u stolicama, za koje su živote dali heroji naše domovine …
A kao dijete, sin velikog borca Armije RBiH, tokom svog života i odrastanja, sve što sam postigao i ostvario, zahvalan sam samo Allahu dragom i svojoj mami, ženi koja je mene izvela na pravi put, put ponosa i časti!
A nekako, gotovo svaku noć mi moj lijepi BABO, dođe u san, pomiluje mi lice ponosno.
A ja ne mogu da shvatim ZLOČIN, i ovaj dunjaluk bez časti i poštenja, bez ikakvog obraza 20 i kusur godina poslije teškog rata, a nisam sam, koliko nas sanja isti SAN …
Svaki dan, nekako čovjek osjeti prazninu u duši, a skoro će i mubarek Ramazan, miris iftara i prelijepe slike iz naše Bosne.
Već 25. godina se sutra navršava od kada nema moga BABE, a on je volio život, nije ga nikad bilo strah smrti, za razliku od mnogih koji krenuše preko grane 90 i neke.
Jedne prilike sam čuo rečenicu od dobrog druga moga BABE, kako je pred sami rat spomenuo: “Mene je strah te proklete ljudske ŠUTNJE.” A mene dragi babo, 25 godina od kada te nema više, nije strah, a ni sram, ni mene ni naše porodice.
A mnogi neka se zapitaju 25 godina poslije, šta i koliko vrijedi ona krv borca za domovinu, i koliko zaista vrijede djeca najvećih sinova naše domovine?
