SMŠ “Zijah Dizdarević” Fojnica je ove školske 2024/2025. godine iznjedrila 14 učenika generacije, što je zasigurno veliki uspjeh i učenika i škole.
Intervju s učenicima generacije ima za cilj javno odati priznanje njihovom uspjehu i podstaknuti buduće srednjoškolce da krenu njihovim putem. Ujedno, kroz ovaj razgovor želimo naglasiti važnu ulogu SMŠ “Zijah Dizdarević” u postizanju ovakvih rezultata.
Said Tutnjević – Ponos SMŠ “Zijah Dizdarević” Fojnica
Na početku, upućujemo iskrene čestitke Saidu Tutnjeviću na ovom značajnom i zasluženom uspjehu. Kroz nekoliko pitanja želimo mu dati priliku da ispriča svoju priču, podijeli iskustva i uputi savjete budućim generacijama učenika.
Fojnica.net: Možeš li nam se kratko predstaviti?
Said Tutnjević: Zovem se Said Tutnjević; rođen sam u Fojnici krajem decembra 2005. godine. Živim tamo gdje sam se i rodio, sa svojom mamom, tetkom i nanom. Sa dvanaest godina sam počeo svirati bubnjeve, a sa trinaest sam se počeo baviti brdskim biciklizmom. Po tome sam karakterističan; u Fojnici me poznaju ili po imenu, ili po jednim od tri pojma: mali što lupa, mali što vozi bicikl ili onaj što se čudno oblači. Uz sve ovo mnogo čitam i pišem. Trenutno privodim kraju roman koji ću, nadam se, napokon objaviti.
Fojnica.net: Kakav je osjećaj nositi titulu učenika generacije? Šta ti ova titula znači lično?
Said Tutnjević: Neočekivano je. Nikad se nisam posebno trudio da to postignem. Došlo je samo od sebe i drago mi je. S jedne strane, dobivam dodatne bodove pri upisu na fakultet, a s druge, dobijam intervju, posebnu diplomu i mjesto u defileu maturanata. A i sliku na plakatu.
Fojnica.net: Koji trenutak iz školovanja ti je najvažniji, a na koji si najponosniji?
Said Tutnjević: Najvažniji je bio prvi dan srednje škole. Sjećam ga se do najsitnijeg detalja. Moj rođak, Imran, je došao po mene kasnije no što je trebao i zakasnili smo na prvi čas. To nas nije mučilo jer smo bili navikli da kasnimo bez posljedica. No, činilo mi se da je razrednica to protumačila kao da dolazimo u školu protiv svoje volje, kao da smo natjerani. Prostrijelila nas je pogledom prije nego što nam je dozvolila da uđemo u učionicu. Nije mi bilo prijatno. Već od osmog razreda osnovne škole sam slušao priče o tome kako je srednja škola mjesto koje iscrpi sve vrijeme iz tebe i pretvori te iz razigrane, znatiželjne osobe u mašinu koja samo radi zadaće i uči. Dok je tu istu priču pričala razrednica na prvom času, ja sam samo čekao da se sve završi, pa da dođem kući, sjednem na bicikl i odlutam u šumu. Baš me bila briga za obaveze. Što se mene tiče, mogu i pasti, mislio sam. Nisam ni mogao zamisliti da će mi srednja škola biti lakša od osnovne i da će ta razrednica, čiji me pogled uplašio, postati osoba s kojom mogu podijeliti sve.
Upečatljivo je bilo Kantonalno takmičenje iz engleskog jezika u četvrtom razredu, na kojem sam osvojio treće mjesto. Razrednica je bila jako ponosna na to, kao i ja, i nije se ustručavala da to pokaže. Dala mi je knjigu sa sinonimima i homonimima iz engleskog jezika i čak napisala posvetu. To joj neću zaboraviti.
Fojnica.net: Jesi li nailazio na teške trenutke i kako si ih prevazilazio?
Said Tutnjević: Tokom prethodne četiri godine sam imao skoro savršene uslove da se gradim po svojoj volji. To sam iskoristio. Bit ću iskren: nisam učio u klasičnom smislu niti sam se posvećivao školi. No, nije da nisam ništa naučio; naprotiv, svaki dan sam unapređivao znanje u prioritetnim oblastima: muzici i pisanju. Školovanje je uvijek bila tu oko trećeg mjesta. U tom periodu je bilo tek nekoliko teških trenutaka. Imao sam, na primjer, jako narušen odnos s vršnjacima, a imam ga i danas. U četvrtom razredu sam imao period, nekad tokom februara, u kojem sam stvarno bio preopterećen. Svake sedmice sam imao test, lektiru, neku edukaciju, probu sa bendom, koncert i po još koju obavezu. Jedino ovo dvoje izdvajam kao teške trenutke. Sigurno je bilo još mnogo sitnih, takoreći, “teških” trenutaka, ali sam ih prevazišao bez neke muke, zbog čega ih se sad i ne sjećam.
Fojnica.net: Ko ili šta te najviše motivisalo da budeš najbolji?
Said Tutnjević: Uvijek sam bio gladan znanja, potpuno otvoren prema svijetu, bez obzira o kojoj se oblasti radilo. Sve me zanimalo, od matematike do filozofije, s tim da sam neke časove slušao pažljivije od drugih. Naravno da mi je zanimljiviji Soren Kierkegaard od geometrije ili kombinatorike. Gotovo sve što bi profesori govorili ostajalo mi je u glavi, ponekad čak i od riječi do riječi, pa uglavnom nisam ni morao učiti kod kuće. Mislim da je baš ta neprestana znatiželja najviše doprinijela mojim uspjesima, prvenstveno van škole pa tek onda u njoj. Valjda neću završiti kao fojnički Faust, čudak iz Pavlovca što dane provodi zatvoren u kući, povremeno izlazeći u prirodu. A ni s kim se ne pozdravlja.
Fojnica.net: Imaš li profesora koji je ostavio poseban trag u tvom životu? Po čemu ćeš ih pamtiti?
Said Tutnjević: Da. Imao sam (uglavnom) dobre profesore i ne mogu se žaliti. No, iznad svih se ističe profesorica Meliha Ibreljić. Nikad neću zaboraviti prvi čas kod nje i trenutak kad me upitala da li mi je Sarah sestra. “Da”, odgovorio sam. Ona je onda dodala da će biti zadovoljna ako budem barem upola dobar kao što je ona bila. “Zašto nas odmah mora porediti?” pomislio sam. U tom trenutku činila mi se strašnom, preozbiljnom, gotovo hladnom profesoricom. Ipak, tad je bilo jasno da je individualac sa čvrstim stavom, slobodnom mišlju, koji ne oklijeva reći istinu ravno u lice. To je bio moj prvi dojam, ali nisam se dugo zadržao na njemu. Za kratko vrijeme sam shvatio da mi je ona prijatelj, neko s kim mogu podijeliti sve bez straha. Toliko sam mnogo naučio od nje da ne mogu pronaći riječi kojima bih joj odao priznanje; pod njenim je utjecajem moj stil izražavanja, i pismeni i usmeni, doživio preobrazbu: niko me nije mogao bolje isklesati, pretopiti me iz iritantnog i pretencioznog dječaka u osobu čija je riječ postala suptilnija, tiša, i barem donekle sažeta. Uvijek sam se oslanjao na to da neće osuđivati, da će i najružnije, ono čega se najviše stidim, razumjeti. Najviše gradiva sam usvojio upravo iz njenog predmeta, Bosanskog jezika i književnosti. U par navrata mi je čak rekla kako sam možda i najbolji učenik kojeg je ikad imala. Pomogla mi je, zajedno sa razrednicom, Almom Gostevčić-Zukom, da kanališem ono što sam oduvijek želio reći u logične, stilski ispravne i suptilne priče, novele, pa čak i romane. I što mi je najzanimljivije: niko osim njih dvije nije imao više strpljenja pri čitanju mojih nebuloza koje sam pisao dok sam učio kako se iskreno izražavati. Hvala Vam na tome. Nadam se da je ovo tek početak našeg poznanstva i prijateljstva.
Fojnica.net: Zašto si izabrao upravo SMŠ “Zijah Dizdarević” Fojnica i ovaj obrazovni smjer?
Said Tutnjević: Htio sam upisati školu u svom rodnom gradu. Prvobitno sam planirao upisati elektrotehničku školu, ali nisam bio baš oduševljen njenim planom i programom, tako da sam se u zadnji tren predomislio i upisao IT gimnaziju. Draže bi mi bilo da sam upisao opći smjer, ali šta je tu je.
Fojnica.net: Šta ti ova škola predstavlja i šta će ti najviše nedostajati?
Said Tutnjević: S jedne strane, nikad se nisam osjećao prihvaćenim. Ali, s druge strane, bila je to sredina u kojoj sam rastao, mijenjao se, sazrijevao. Najveću zaslugu za to imaju upravo profesorice koje sam već spomenuo. Već mi sad nedostaje prvi razred, ta 2021. godina. Čini mi se kao da je tad bilo sve bezbrižnije i da sam bio mnogo sretniji. Kao da sam imao cilj i razlog da svako jutro ustanem iz kreveta. To je sad nestalo i nedostaje mi. Ali mi nešto govori da ću ponovo naći taj smisao, možda u nečemu s čim se dosad nisam susreo. I kad se to desi, iz srednje škole će mi najviše nedostajati jednostavnost života, koju će tad možda zamijeniti rutina i užurban, odrasli život.
Fojnica.net: Koji su ti bili omiljeni predmeti i zašto?
Said Tutnjević: Bosanski jezik i književnost zauzima prvo mjesto. Naročito mi je bila draga književnost u trećem i četvrtom razredu. Tad mi se probudila želja za čitanjem i počeo sam čitati mnoga djela koja nisu bila predviđena nastavnim planom i programom. Drugo mjesto dijele Filozofija i Fizika, ali su mi oba ta predmeta bila nešto manje draga od prvog.
Fojnica.net: Koje osobine i vještine, po tvom mišljenju, treba imati izvrstan profesor?
Said Tutnjević: Prije svega, mora slobodno misliti. Izvrstan profesor ima slobodan um, zna kad da djeluje i kako da se kome obraća. Suptilan je, ne nameće svoje mišljenje ikome, već zna tačno kako nekoga usmjeriti ka tome da postane najbolja verzija sebe.
Fojnica.net: Kako bi opisao svoj razred?
Said Tutnjević: Izrazito pasivan i solidaran. Nikad nismo imali značajan interni sukob.
Fojnica.net: Možeš li podijeliti neku zanimljivu, smiješnu ili posebnu anegdotu iz školskih dana?
Said Tutnjević: Iza mene, na udaljenosti od nekih pet metara, je stajao tadašnji profesor informatike. Ja sam sjedio sa još dvojicom kolega za jednim od par kompjutera koji su imali internet. Profesor je pričao neku lekciju; mislim da je bilo o stringovima u C++ jeziku. Dotad je dan bio nepodnošljivo dosadan. Odjednom mi je sinula misao: mogu ući na nasumičnu stranicu i dopisivati se s onim likovima iz korisničke podrške. Ušao sam na domod.ba. Žena iz korisničke podrške je bila jako prijateljski nastrojena i nije ju iznenadio moj zahtjev da naručim sedam mašina za veš na adresu. “Račun iznosi pet hiljada i petsto trideset tri konvertibilne marke, sa poštarinom”, rekla je. “Šalji. Pouzećem”, odgovorio sam. I nikad nisam dobio svoje mašine.
Fojnica.net: Da možeš vratiti jedan školski dan – koji bi to bio?
Said Tutnjević: Rado bih se vratio u 2. razred, 29. oktobar, kad sam prvi put posjetio Sajam knjiga u Beogradu. Bilo je magično. Prvi put sam kupio knjigu na engleskom jeziku. Sjećam se, bio je Beowulf. Nikad dotad nisam išao na školski izlet van države.
Fojnica.net: Kako si provodio slobodno vrijeme?
Said Tutnjević: Uvijek sam nešto radio. Od osnovne škole sam uspostavio rutinu da svaki dan sviram bubnjeve i, ako ništa, prevježbam deset najosnovnijih rudimenata uz metronom. Uglavnom uspijem dnevno obaviti oko dva sata vježbe. Uz sviranje, pisao sam priče na platformi Wattpad, članke na portalu plenum.ba, i vodio radijsku emisiju na zeničkom radiju “RadiYo Active”. Planinario sam, istraživao prirodu oko Fojnice i biciklom tražio nove izazove i ekstreme za savladavanje. I dan danas isto radim. Van škole sam se najviše izgradio i najviše naučio.
Fojnica.net: Imaš li neki skriveni talenat, zanimaciju ili aktivnost koju njeguješ van škole?
Said Tutnjević: Naveo sam ih u prošlom pasusu. Ali, daleko najveću ljubav gajim prema muzici. Nije samo da sviram bubnjeve. Skupljam ploče (redovno kupujem nova izdanja meni dragih izvođača na vinilu), neprestano istražujem novu muziku, bavim se produkcijom i snimanjem, svirao sam sa raznim bendovima i muzičarima širom BiH, ali i dalje po Evropi. Trenutno imam nekoliko otvorenih ponuda za saradnju. Otkako sam počeo svirati bubnjeve, izgradio sam se kao jedan od (po mišljenjima mnogih muzičara i akademika) najboljih bubnjara u državi. I drago mi je da tome najviše vremena posvećujem.
Fojnica.net: Koji su tvoji planovi nakon srednje škole – gdje i šta planiraš studirati?
Said Tutnjević: Da svijet trenutno nije ovako nepredvidiv, upisao bih Muzičku akademiju ili Filozofski fakultet. Nažalost, to ne neću učiniti. Najvjerojatnije ću upisati Prirodno-matematički fakultet u Sarajevu, smjer Fizika ili Hemija. Master studij želim uraditi iz nečeg vezanog za geo oblasti: geologija, geofizika, geohemija, petrologija, paleontologija, stratigrafija i slično. Podloga s PMF-a je odlična za takve master studije; već sam se informisao o tome.
Fojnica.net: Imaš li već jasan san ili cilj koji želiš ostvariti?
Said Tutnjević: Kad završim fakultet, imat ću diplomu na koju se uvijek mogu pozvati, ali ću pokušati izgraditi karijeru kao muzičar. Ako ne uspijem, tražit ću zaposlenje u struci. Najradije bih radio kao istraživač na Antarktici ili negdje oko ekvatora. Cijeli dan bih kopao, hodao po nepredvidom, opasnom terenu i kasnije analizirao podatke koje sam sabrao. Želim raditi, ako već ne uspijem kao muzičar, negdje u prirodi, u divljini, daleko od civilizacije. Mislim da zvanje geologa, petrologa, paleontologa ili neko slično otvara mogućnosti da se bavim takvim poslom: terenskim, divljim i neobičnim.
Fojnica.net: Ko ti je bio najveća podrška tokom školovanja? Želiš li nekome posebno zahvaliti?
Said Tutnjević: Najveću podršku mi je pružala sestra, Sarah, i mama, Mirsa. Želim se još jednom zahvaliti profesoricama Melihi Ibreljić i Almi Gostevčić-Zuki. Također se želim zahvaliti profesorici Amini Mušinbegović-Hodžić na beskrajnoj tolerantnosti i prema meni, a naročito prema ostalim učenicima iz mog razreda. Nevjerovatna je količina strpljenja i razumijevanja koju ona posjeduje.
Fojnica.net: Šta bi poručio budućim učenicima ove škole?
Said Tutnjević: Nemojte biti pasivni. Fojnica doslovno proguta ljude i ubaci ih u kolotečinu. Gledajte daleko, širite vidike i ne dopustite da vas ljudi pregaženi vremenom vuku na dno. I da: nemojte koristiti AI za umjetnost, pogotovo za pisanje. Umjetnost ljudima, a robotima prepustimo dosadne proračune i automatske zadatke.
Fojnica.net: Zašto bi preporučio ovu školu budućim generacijama?
Said Tutnjević: Preporučio bih je svakome ko želi istovremeno graditi sebe kroz hobije i pohađati školu. Naša srednja škola je jako fleksibilna i omogućava učenicima usvajanje novog znanja bez pretjeranog stresa i fokusa na trivijalnosti kakav je prisutan u mnogim školama.
Zahvaljujemo Saidu Tutnjeviću na izdvojenom vremenu. Još jednom mu od srca čestitamo i želimo mu mnogo sreće i uspjeha u daljem školovanju i životu.
Ponosni smo što je bio dio ove izuzetne generacije SMŠ “Zijah Dizdarević”.
