Ne postoji na ovome svijetu pojedinac, grupa, politika, organizacija, savez, bilo ko ko može poreći da se u Srebrenici dogodio genocid i ko može u preživjelim žrtvama ubiti ne samo pamćenje već i ljubav prema Srebrenici i našoj domovini Bosni i Hercegovini.
Kazuje nam ovo Advija Ibrahimović, jedna od 500 srebreničke djece koja su u genocidu ostala bez oba roditelja, a koja su, danas u najvećem broju, obrazovani, časni i vrijedni ljudi.
Protiv laži
Sreli smo je ovih dana u Tuzli, gdje je iz Njemačke, u kojoj otprije pet godina živi i radi, došla da posjeti sestru, brata, prijatelje, rijetke preživjele članove porodice. Ista je to Advija koja je američkom predsjedniku Bilu Klintonu prije pet godine u Potočarima natjerala suze na oči. Samouvjerena, iskrena i odlučna da, gdje god da je život odvede, sjećanje na Srebrenicu brani istinom i dobrim djelima, suprotstavljajući se tako mržnji i lažima za koje kaže da su ostaci politika „primitivnih i u mržnji ogrezlih političara“.
– Moja biografija je opečaćena Srebrenicom i to pečatom s najcrnjom tintom. Ali, to ne znači da ja kroz život koračam koracima mržnje prema drugima. Naprotiv. U firmi u kojoj radim rade ljudi raznih nacionalnosti, mahom s prostora bivše Jugoslavije i svi znaju da sam iz Srebrenice. To nikad nije bio razlog da jedni na druge gledamo s pozicije netrpeljivosti ili, ne daj Bože, mržnje. Ja želim da me definira ono šta i kako radim, kako se kao civilizirana osoba ponašam. Mjesta na kojima i ja i mnogi drugi Srebreničani, mahom moja generacija, danas pričamo i borimo se za istinu o Srebrenici su svjetske konferencije, forumi, predavanja, na kojima naš glas i naša riječ pobijaju sve laži koje plasiraju negatori genocida – govori Ibrahimović.
Ističe kako nikada neće odustati od Srebrenice.
– To je emanet mojih roditelja, moj dug prema svima ubijenima, prema majkama koje sam svih ovih godina osjećala svojim, kojih je svaki dan sve manje. U stalnom sam kontaktu s Udruženjem „Žene Srebrenice“, s Fondacijom predsjednika Klintona, odakle me pozivaju da im se pridružim u nekim aktivnostima, redovno obavještavaju šta – priča nam.
Podgrijavanje mržnje
Advija je s bratom i sestrom, uz pomoć donacija, obnovila porodičnu kuću u rodnom Ljeskoviku kod Srebrenice. Kad god dođe, obiđe majčin i očev mezar, mezare mnogobrojnih ubijenih članova svoje porodice. Potočari su, kaže, za nju svetinja, ali i opomena politikama koje se još „igraju ratom“.
– Pitam ove što, čak i među djecom, podgrijavaju međunacionalnu mržnju, ratne zločince im serviraju kao heroje, jesu li svjesni da toj istoj djeci zatvaraju sve puteve napretka. Očito nisu. Onaj ko je imalo hodao svijetom zna da će doći vrijeme kad će takve rođena djeca proklinjati – poručuje Ibrahimović.
Visoka zdravstvena škola koju je Advija završila u Tuzli, odlično poznavanje engleskog i njemačkog jezika, posvećenost i radni damar koji su joj, kaže, usadili njeni ubijeni roditelji, ali i odgajatelji u Domu u kome je odrasla, pomogli su Adviji da u Njemačkoj radi i napreduje u službi.
