Bračni par Hasan i Advija Pašić iz Fojnice dočekali su još jedan ramazan, mjesec posta i ibadeta. Poste, kako su nam rekli, otkako znaju za sebe, a u razgovoru za “Avaz” prisjetili su se nekadašnjih ramazana u selu Živići.
– Kao djete, kad sam pošao u školu, postio sam, a sad mi je 70 godina.
Tada nije bilo televizije, radija, struje. Samo su dva čovjeka u Živčićima imali satove. Djeca su za vrijeme ramazana išli kod njih da pitaju koliko je sati kad je akšam, zalazak sunca i iftar.Tada bi se razletjeli po selu i govorili “vakat, vakat, vakat”. Momci bi jedno vrijeme išli po selu i budili na sehur, a mještani su se ravnali i sa horozima – kada oni zapjevaju prestaje se sa jelom i započinje post. Tada su Živčići imali 84 kuće, bilo nas je u prvom razredu 24 učenika, a danas jedna učiteljica uči sva četiri razreda i sve ih možete nabrojati na prste jedne ruke – kaže nam Hasan.
I po pitanju obroka, ramazani danas nisu kao u to vrijeme.
– Tada su ljudi imali dosta ćeljadi, radili su poljoprivredu i jeli ono što proizvedu. Imali su svoje žitarice, brašno, hošaf, pekmez, kajmak, samo se kupovao petrolej za fenjer i lampu, kafa i šećer da se ima ra ramazan. Za ramazan se kuhale pite, čorbe, potkriža, pilav, sutlija, bosanski lonac, kukoruza, ječmeni i raževi hljeb, halva … Narod je prije bio gostoprimljiviji, dođeš u selo znao te ili ne, domaćin bi zvao i govorio bujrum – govori Paščić.
Naviše iskušenja tokom posta ima u vrijeme ljeta.
Danas u Duvnu, sutra u našem guvnu
– Dva ramazana sam postio u ljeto. Najteže je bilo postiti ljeti po 18 sati kad je koševina i vrševina žita. Išlo se i na mobe, išlo se na sijela i teravije sa fenjerom u ruci, išlo se i u džamiju na sabah-namaz – prisjetio se Pašić.
Dotakao se i ovog ramazana u vrijeme pandemije.
– U džamijama mogu klanjati samo članovi džematskih odbora. Prije se učilo po mogazama i podrumima jer, kako su stari govorili, komunisti nisu dali širiti vjeru. I ovi političari sada su nam nikakvi, uvjek ponavljaju potrošačka korpa 2.000 KM, a penzija 400. Pa hajde ti izađi sa tim na kraj, a u njih jedna plaća ko moja penzija za dvije godine. Njima je dobro, a narod neka trpi, ali dokle. Govorio je moj rahmetli otac davno nekim ljudima. Rekao im je “Došla hajvanska šuga”. Kažu oni “Ma gdje”, a on kaže “U Duvnu”. Odgovore mu da je to daleko, a on veli “Ma, šuti nemoj tako, danas u Duvnu sutra će i na našem guvnu” – kazuje Pašić.
Tekst/Foto: Avaz/H. Čukle
