Jedan učenik je na leđa svog školskog druga zalijepio papirić na kome je pisalo: „Ja sam glup“, a od ostalih učenika je tražio da ga o tome ne obavijeste. Nastalo je smijanje i ismijavanje tog učenika, a on o tome ništa nije znao. Na sljedećem času, profesor matematike postavlja težak matematički zadatak, i jedini učenik koji je znao rješenje zadatka bio je onaj s papirićem na leđima, pa se javio, te izašao na tablu i riješio zadatak.

Profesor je tada vidio poruku na leđima tog učenika, pa je zatražio od ostalih učenika aplauz za učenika koji je riješio zadatak, a zatim ustao i skinuo papirić s njegovih leđa i rekao mu: „Ti vjerovatno ne znaš da na leđima nosiš papirić, kao što ne znaš ni šta na njemu piše! Pretpostavljam da je autor ove poruke jedan od tvojih školskih drugova, a ostali su njegovi saučesnici“.

Zatim se obratio čitavom razredu i rekao: „Prije no što kaznim onoga koji je ovo uradio, želim da vam ukažem na dvije stvari:

  1. Prvo, ovo što ste uradili kolegi, dešavat će se vama tokom cijelog života. Kada god poželite da napredujete, naći će se oni koji će vam lijepiti etikete da vas sputaju, obezvrijede i ponize. Da je vaš kolega, kome ste zalijepili ovu poruku na leđa, znao za to, on se, vjerovatno, ne bi javio da riješi ovaj zadatak. Kada se to bude dešavalo vama, vi te zlonamjerne etikete koje će vam lijepiti ignorirajte i nastavite napredovati.
  2. Drugo na šta vam želim skrenuti pažnju je da vaš kolega među vama nema iskrenog prijatelja, spremnog da stane uz njega, da ga obavijesti o lošim namjerama drugih, da ga zaštiti i skida (e)tikete s njega. Nije važno da imate mnogo prijatelja, nego je važno da uz sebe imate nekoga u koga imate povjerenja, nekoga na koga se možete osloniti i ko će skinuti papirić za koji vi i ne znate, niti ga vaša ruka može dohvatiti“.