Piše: Ajna Muftić
Iz ugla ili ćoška (moj pogled na učionicu)

Dijete sam porodice prosvjetnih radnika. Osjećam se kao da sam u učionici čak i kada sam za porodičnim ručkom. I neka. Ne smeta. Za tim ručkom meni najdraži profesori i profesorice zaborave da sam i ja učenica, da ono o čemu pričaju ja u svojoj glavi obrađujem uglavnom kao učenica, ne kao član porodice. Nebrojeno mnogo puta sam se zapitala, završavajući porodični ručak u kući moje nane i slušajući školske priče, ili ipak završavajući regularan čas u školi, izlazi li iko iz te priče sretan?

Jesu li profesori sretni kada im povećaju plate, ili kada im odjeljenje nauči gradivo, ili onda kada im barem tri učenika ponove ono od jučer naučeno? Ili su sretni kad u učionici svoje gradivo prezentuju, obrade i usade u male glave uspješnije nego prethodni dan, ili mjesec, ili čak godinu? Ili, možda, kad čuju zvono, i to ono posljednje za taj dan, pa idu kući, gdje ih vjerovatno čeka više obaveza? Ali dobro! Neka! Barem nisu one školske!

Jesu li te male glave koje sam upravo spomenula, sretne kad dobiju ocjenu kakvu su taj dan željele? Ili su sretne kad profesor okrene leđa, zažmiri i nestane iza onih drvenih vrata koja nekad život znače ako se otvore? Ili još bolje, ako se ne otvore kada je planirano? Ili su sretni kad danas iz trećeg puta shvate ono što je profesorica ispričala i objasnila? Ili tek kada im se kaže da je nastava odgođena?

Je li i jednima i drugima dan bio produktivan, ako ujutro, ulazeći u školu, ne kriju svoje nezadovoljstvo koje proizilazi baš iz toga što se nalaze tu, ili ako iz te zgrade namijenjene za odgoj i obrazovanje izlaze a da nisu sretni? Da ne kažem nesretni.

U svojim mislima sam sjedila u uglu svoje učionice i posmatrala sebe, moje “saborce“ na tom “bojnom polju“, zvanom učionica i našeg “spiritus movens” kako se polahko uvija da nam približi, objasni, nacrta, pokaže i usadi sve što njegov mozak ima pohranjeno od osamdeset i neke, a mi evo, četrdeset godina kasnije, uz svu tehnologiju, slobodno mogu da kažem, ne razumijemo.

A mi sjedimo i slušamo. Gledamo u, gledamo kroz , čujemo i ne čujemo, odlutamo pa se vratimo. Tako su radile i generacije prije nas. Ni decenijama poslije, ništa novo.

Nismo sretni, nije ni on sretan. Nije ni ta učionica sretna. Nismo tu da nam se usadi znanje, čini mi se, tu smo da tek tako završimo školu, jer eto, trebat će. On je tu, jer je na poslu, jer mu treba. Dobro, možda nam je malo, skroz malo, svima zanimljivo, jer smo iz potrebe i moranja skočili u naviku. A iz navike se i ljubav rodi. Ili je obrnuto? Ni sama ne znam, a nije ni važno. Moramo biti na času. Svi.

Gledam nas, kao u onim filmovima sa bljeskom gdje se poslije sve pretvori u nešto drugo. I meni se ta sićušna učionica, samo jedna u nizu istih, iz ne tako sretne, poslije bljeska pretvori u sretnu.

Naš “spiritus movens” je odjednom sjedio u nekoj šarenoj lazy bag i zadovoljno se smješkao. Mi smo bili raspoređeni, ovaj put ne kao vojnici u klupama, nego kao grupa za podršku nečemu. Kako je ko htio! Amir je, recimo, sjedio na klupi, jer je tako imao najviše samopouzdanja da kaže šta misli. Marija je hodala po razredu, sporim i laganim korakom, kao Aristotel, rukom polusavijenom i u zraku, gledajući više u plafon nego u nas, argumentovala neki svoj stav. Svi su nekako izgledali slobodno, istovremeno puni samopouzdanja, ali sa neograničenom količinom kulture i bontona u govoru, ponašanju i obraćanju drugom. U rukama ili negdje pored sebe smo imali iPad tablete i knjige Dostojevskog. A u zraku konstruktivnu raspravu, argumente, uvažavanje mišljenja, drugog i drugačijeg, smijeh i poglede pune odobravanja i međusobne podrške.

Ušao je direktor, rekao da nam ovo ljeto imamo zabavan edukacijski kamp u trajanju od deset dana, na Bijambarama. Tamo ima neki kompleks, neka zgrada. Naša ministarstva, ona kantonalna, su se dogovorila, i uredila prostor za učenike. Svi idemo! I svi smo sretni. I zbog druženja, i zbog edukacije, i zbog deset dana van kuće. Vratit ćemo se, kažu, osvježeni i spremni za nove argumentacije, eksperimente, programiranja i naučne radove. I sretni!

Zvonilo je. Izašli smo na veliki odmor pola sata. Nismo gutali hranu, pristojno smo pojeli zdrave obroke u našoj, školskoj kuhinji. Da! I to postoji iza onog mog filmskog bljeska. Vratili smo se na čas hemije, laboratorije i naše laborantice. Svi smo imali svoj sto za eksperimente. I svu opremu. Kažu, na školi i školovanju omladine ne treba štedjeti, to se zemlji u budućnosti višestruko vrati. Premlada sam da bih to znala, ali mi se stvarno čini kao odlična floskula.

Iz mog ugla, dobro obrazovanje i istinski dobar odgoj, podrazumijeva trajnu sreću u svim sudionicima i objektima odgojno-obrazovnog procesa. Dobro ste pročitali. U svim! Ne smije nas zadesiti više dana u kojima nismo sretni i zadovoljni nastavom, sobom i nastavnikom. Isto tako ni nastavnicima. Ono što bih ja voljela i ono što se ustvari može se tako jednostavno preklapa, da mi nije jasno zašto u dvadest i prvom vijeku iz ugla moje učionice nastava ne odmiče daleko od one u devetnaestom.

Malo smo se modernizovali. Istina. Malo smo se opustili. Također istina. Ali zašto još nismo dostigli nivo i stepen slobode, da prihvatamo novo, bolje, ulažemo u najdragocjenije i učinimo naše učionice oazom sreće, znanja i harmonije? Da iz njih izlazimo ispunjeni, s radošću i takvoj joj se vraćamo? Ko nam je rekao da to ne može? Ko nas je ograničio? Zašto moji vršnjaci u svijetu rade prakse, uče se i životu i odgoju u školama, a mi tapkamo u mjestu, naučeni da slušamo, da poštujemo, da ne reagujemo, da se ne mičemo?

I tako, završi se još jedan porodični ručak i još jedan čas, a ja nisam pitala ni one u kući, ni one u školi da li su sretni u ovom poslu i u ovom obrazovanju. Nisu pitali ni oni mene. Pitali su me jesam li naučila, i koju ocjenu sam dobila za naučeno. I imamo li danas zadnji čas, da idemo na kafu ako nemamo. To nam je, čini mi se, sva sreća!