Nedavno, dok sam u jutarnjim satima pio prvu kafu, vidim i čujem, na viberu, telefonski poziv sa nepoznatog broja. Vidim poznato lice i čujem poznat, hrapav i zvonak glas koji me podsjeća na velikog američkog glumca Lee Marvin-a!
Osmjeh i poziv da se sretnemo. Na trenutak se prisjetim glasa koji me podsjeća i vraća na neka druga vremena.
Nijesmo se zaboravili.

Dogovor, te srdačan susret sa starim prijateljem, nekadašnjim školskim drugom Ibrom. Intimna večera i susret u “Palati Venezia”, na Starom Gradu, te mnoge uspomene iz davnih vremena zajedničkom druženja u školi i u školskom dvorištu, podno zidina Starog Grada. Spontan i prijateljski razgovor dva školska druga iz davnih sedamdesetih godina prošlog vijeka, stare fotografije i sjećanja na ta zlatna vremena, druženja, nostalgije.
Bio je to prelijep osjećaj sresti školskog druga iz gimnazijskih dana.
Doduše zajedno smo u isto vrijeme studirali u Beogradu, ali se nijesmo mnogo sretali.

Ibro ima veliku porodičnu kuću u Ulcinju, međutim, rijetko je dolazio zbog raznih okolnosti kroz koje je prolazio u svom izuzetno bogatom i burnom životu. Znam da je dolazio na kratko 2018. godine ali je zbog obaveza morao natrag u Pariz, gdje je radio na jednom velikom projektu.
Sada je konačno miran i spokojan, u zasluženoj penziji u društvu predivne supruge, dame koja zrači sa izuzetnom harizmom.

Moram priznati da je bilo veliko zadovoljstvo biti u njihovom društvu. Imprensioniran sam njihovim životnim putem, te zbog toga i ovaj kratak zapis o ovom divnom paru.

Kaže da su ga suludi ratovi devedesetih godina prošlog vijeka, koji su razorili jednu veliku i lijepu zemlju Jugoslaviju, i u kojima je najviše stradala ni kriva ni dužna Bosna i Hercegovina, zatekli u Sarajevu, gradu njegove inspiracije za razvoj njegovog raskošnog talenata velikog inovatora i menadžera.

To sretno vrijeme zateklo ga je ga upravo tu u Sarajevu, gdje je živio i radio kao jedan od direktora velike kompanije Energoinvesta.

No, došla su neka druga, zla vremena. Suluda agresija nad Bosnom je sve promijenila, pa i njegov životni put i njegov život. Međutim, dobro poznavanje francuskog jezika, te jake veze, učinjele su da je uspio da izađe iz Sarajeva, koji je bio u totalnoj blokadi, permanentno granatiran, a dodatno sa ciljanim snajperskim hitcima, ubijani su građani tog prelijepog grada, preko 1600 nevine djece i preko 15000 nevinih građana svih vjera, od strane JNA, četničkih hordi i zločinačkih srpskih paravojnih formacija.

Ovo je Ibro sa velikom empatijom izgovorio, u ime istine!

Okupiran, razoren, ali i ponosan grad je uspio da izdrži sve prijetnje i sva granatiranja, ubijanja. U tom i takvom Sarajevu je Ibro imao sreću da upozna svoju ljepšu polovinu i kasnije zajedno sa starijim sinom Dinom, tada 7 godina starim, uspiju da dođu do Pariza.
U Parizu je kasnije 1997. god. rođen i mlađi sin Sami.

U Parizu dolazi do izražaja Ibrov vanserijski talenat inovatora, gdje u čuvenom pariškom Patentnom Zavodu “INPI”, registruje svoj Patent.
Prethodno u Patentnom Zavodu u Beogradu je registrovao dva Patenta. Dobitnik je zlatne, srebrne i bronzane medalje na Sajmu Inovacija na Rijeci 1984. godine.

Postaje poznat, i njegovi poslodavci otkrivaju i nagrađuju njegov sjajni um. Mnogi projekti su postali sastavni dio mnogih poznatih firmi na globalnom nivou.

Ukratko, da pomenem samo nekoliko mjesta njegovog rada, projekata i inovacija iz njegovog bogatog opusa.

Bio je jedan od direktora Energoinvesta – ELPO, jedan od direktora tvornice od 1973 -1992.
Nakon toga, Francuska CERALEP – Sant Vallier, direktor izvoza na globalnom nivou od 1992- 1993. Sediver – Nanterre, Francuska – direktor izvoza za područja Sjeverne Afrike, Bliskog Istoka, zaključno sa Pakistanom, sve Republike bivšeg SSSR, Balkana, a kasnije na globalnom nivou od 1993- 2015.

Nakon odlaska u penziju osnovao je vlastitu kompaniju SADVI d.o.o. u Sarajevu, koja nudi razne inžinjerske i komercijalne konsultacije za različite kompanije širom svijeta.

Tvorac je programa BPP – Blue Planet Program, koji predstavlja inovativne koncepte kao: EIPP – Eco-Integral Power Plant, koji je dostavljen Parizu, Berlinu, Briselu i Ujedinjenim Nacijama, s globalnim uticajem na ekonomski razvoj, zapošljavanje i zaštitu okoline.

Ibro je podstaknut svojim iskustvom i poznavanjem prilika u Bosni, isto tako napisao i “Program Mira i Prosperiteta u Bosni i na Balkanu”, koji bi mogao biti primjenjen na svaku državu koja želi da se kreće ka putu mira i prosperiteta.

Aktivan je i u filantropiji.

Finansijski je pomogao izgradnji devet sakralnih objekata. Daje donacije, stipendije i sponzorstva.

Ibro govori i piše engleski i francuski, sa dobrim poznavanjem albanskog, njemačkog i italijanskog i naravno bosanskog, odnosno B/S/H/C i crnogorskog jezika.

Danas je on u zasluženoj penziji, ali njegov snažni gen se prenosi preko njegovih nasljednika – sinova, koji idu njegovim stopama. Njegovi sinovi su završili gimnazije u Francuskoj, a fakultete i magistrature u Engleskoj i naravno, nastavljaju rad svog oca i svoje majke.

Konsultacije sa roditeljima oko poslovanja i projekata su dodatni podstrek da ovi mladi ljudi nastave da idu časno i hrabro kroz život. Očigledno je da se taj snažni gen nastavlja kod njihove djece. Uostalom, krv nije voda.

No, da se vratim njegovim korijenima.

Nije ih nikad zaboravio. Ulcinj, njegov dom, njegovi roditelji, njegova braća i sestre su uvijek bili u njegovoj duši i u srcu. Zbog toga se često vraćao svojim korijenima u svojoj kući u blizini “Džamije Bregut”, koja se nalazi samo par metara od njegove kuće.

Ne mogu, a da ne spomenem Ibrovu majku Hadži Behiju, tu rahmetli plemenitu osobu, rodom iz Bosne od divnog roda Babića, udala se za ibrinog oca Dauta 1943, došla u Ulcinj, Novu Mahalu, gdje je prenijela vedar bosanski duh i običaje “sijela” i bratskog druženja i pomirenja. Behija je doživjela strahote dva rata i bila svjedok tog četničkog klanja i divljanja.

Ibro je uvijek bio vezan za svoj dom, za prijatelje, za društvo, za Ulcinj. Nikog nije zaboravio, gotovo smo ih sve pomenuli za par sati našeg iskrenog zajedničkog druženja.
Ibro ponosno govori o svom ocu Dautu Žuđeloviću, velikom umjetniku i izuzetnom čovjeku silne fizičke i psihičke snage, koji je bio prvi čovjek koji je pronio slavu našeg grada ne samo u okruženju, već i dalje svojim iluzionističkim i umjetničkim umijećem.
Međutim, treba napomenuti da je Daut izgradio i ugradio veliki dio svoje ličnosti u svog najstarijeg sina Skendera, i od njega stvorio velikog umjetnika, iluzionistu neponovljivog umjetnika evropskog formata.
To je dokazao na mnogim mjestima širom Evrope, posebno u Njemačkoj, gdje je živio i radio do svog penzionisanja.
Nama je ostao u sjećanju kao virtouz koji je oduševljavao sve građane Crne Gore, posebno nas ovdje u Ulcinju, počevši još od rane mladosti sa svojim ocem Dautom.
Skender Žuđelović je bio pravi gospodin, atraktivan, vedar i zgodan čovjek, jedan od najzgodnijih i najmarkantnijih ljudi svoga vremena, umjetnik i iluzionista, čak i u poznim godinama svoga života. Bio je jedinstven i neponovljiv. Skender je bio izuzetno markantan i svima nama, koji smo bili mlađi, predstavljao je uzor. Bio je zaista veoma zgodan, atraktivan i nadasve lijepo razvijen muškarac.
Naravno, podsjećam čitaoce da nijesam propustio da Skenderu napišem jedan divan portret, koji sam objavio u mojoj posljednjoj knjizi “Ulqini, Florini, Portrete, In memoriame”.
I još jednu rečenicu o Skenderu. Bio je uzor svih građana Ulcinja, ali i šire jer je svojim izgledom, harizmom i vrhunskim iluzionističkim magijama bio primjer svima nama. Bio je umjetnik, evropskog formata.

Ne mogu, a da ne spomenem mog školskog druga, Ibrinog Brata Mirsada, koji je zračio ljepotom, iskrenošću i dobrotom.

Ne mogu, a da ne spomenem i Ibrovu sestru Sadetu, izuzetne ljepote i inteligencije, odlikaša za primjer i tamo gdje je radila su je voljeli i cijenili. Ne mogu da zaboravim kad je kao osnovac u prepunoj Kino Sali na Pristanu, teatralno recitovala Janičar-a!

Međutim, sada bih htio da vratim naša sjećanja na Ibra, jednog divnog i plemenitog čovjeka koji bez obzira na duge godine života u Francuskoj i u Sarajevu, svoj grad Ulcinj i njegove žitelje nije nikad zaboravio.
Ibrahim – Ibro je moja generacija, generacija koja je imala relativno sretno i lijepo djetinjstvo u Ulcinju.
No, životni putevi su sve nas vodili u nekim drugim pravcima. Neko je ostajao ovdje, dok se neko i vraćao.
Ibrova želja je da svo vrijeme provede na relaciji:
Paris, Sarajevo, Bjelašnica i Ulcinj koji ga nadahnjuje!

Ibro mi na kraju tvrdi:

Ismete, cio svijet obiđoh, ali nigdje ljepše od Bosne i Crne Gore nema, a posebno tog grada Šeher Sarajeva i mog grada Ulcinja, gdje se nalazi najstariji Stari Grad – Kalaja i prva izgrađena Džamija na Balkanu, Džamija Mornara, koju su Mauri izgradili.
Neka se zna.
Neka se zna da Ulcinj krase i preko 2000 godina stare, ali prkosne i još mlade najbolje, najukusnije masline na ovom dunjaluku.

Ibro me je zamolio:

Ismete, formiraj “Association” i angažuj se da sačuvaš sve autohtono na području Ulcinjske Opštine od flore do faune i tako dati primjer svima da tako postupe.

Zaštititi okolinu i neka Ulcinj bude cvijetni grad.

Sačuvaj mi sve običaje Ulcinja, iz svih sela sa njihovim običajima tradicionalnim narodnim nošnjama.
Ako je nešto od toga palo u zaborav, neka se obnovi.

Volim pazarnim danom vidjeti tu raznolikost nacionalnih nošnji.
Sačuvaj mi plodno ulcinjsko polje od devastiranja.

Nama svima je moralna obaveza da u ovom smjeru
radimo i da se što više Ibrinim željama približimo!

Ulcinj, 19.01.2023.
Profesor Ismet KARAMANAGA