Fojničanin Halil Huzbašić (90) od 1989. godine je penzioner, a rođen je u selu Dragačići koje je vezano za Slapove Kozice. Sa suprugom Munibom je dobio petero djece, šest unučadi i dvoje praunučadi. Radio je u Šumarijama Busovače i Fojnice. Iako je na kraju devete decenije života, zatekli smo ga kako klanja podne-namaz.
– Klanjam svaki vakat namaza, a postim mislim 75. ramazan. Moji roditelji su imali dosta stoke, ja bio čoban sve do punoljetnosti. Onda je Titina vlast došla i onda nas je slala u brigade, sad ondje, pa ovdje, pa tamo, vamo. Morali raditi i momci i cure, spavali u barakama po šumi, cure bile odvojene u jednu, a mi u drugu stranu barake i meni to dosadilo, a i otac mi nije bio za to jer smo imali kod kuće puno posla. Tražili su stalne radnike u Šumariju Busovača i ja se zaposlim. Išao sam na seminar za rukovaoca motornom pilom, bilo nas je grupa, radio po terenu oko 20 godina. Pored posla motoriste ja sam pravio drveno posuđe: čankove, kutlače, kašike, bačve, kace, čabrove, bukare, brene… – priča ovaj penzioner.
– Kao momčići išli smo na teravije u džamiju u Živčićima i u Tekiju. Kao djeca za vrijeme ramazana bi pred iftar išli na jedan brežuljak i čekaj da pukne prangija u Fojnici da označi završetak posta, dotrčali bi do sela i govorili vrijeme je iftaru, vakat je iftara – prisjetio se Huzbašić.
Kaže nije bilo satova, a babo mu je kaže znao vrijeme sehura po horozima.
– Bio je horoz prvi, pa drugi, pa treći i on je znao tačno kad je sehur. Kasnije smo se organizirali pa bi platili čovjeku nešto za mjesec i on ujutro ide po selu i budi narod vičući “hajde ustaj sehur”, pa prouči neko sure ili ilahiju. Ja sad navijem sat i on me pjevajući budi, a ja opet prije desetak minuta budan. Za sehur se pravila jača hrana, valja cijeli dan postiti – kaže nam Halil.Za iftar se, prisjeća se, najviše jelo kokuruzno: kokoruza, uljevak, nekad pita pa čorbe.
– Svijet je slabo jeo meso, neko bogami od Bajrama do Bajrama. Mi smo imali uvijek 4 do 6 krava pa saberi sira, masla, kajmaka, jaja i prodaj višak na pijaci, a za to kupi frtalj šećera i kafe i to ti je hevtična gebira. Najgora je vrševina žita za vrijeme ramazana, mora se dobro osušit, kad uvedeš konja na guvno da vrše iz slame prašina ko vulkan, a ti uznojen i samo se lijepi po tijelu, ali uz dragog Allaha i to se isposti, prisjeća se Halil i kaže da je za vrijeme proteklog rata sam pravio tabute. Bilo puno izbjeglica, puno starih ljudi i od koga ćeš naplatiti kad ni njihovi nemaju para. Sigurno sam pola uradio bez naplate – rekao je Halil.
Tekst/Foto: H. Čukle
