U nastavku možete pročitati nagrađeni literarni rad na temu „U Fojnici mogu ostvariti svoje snove“, a povodom Dana općine Fojnica, kojeg je napisala Amina Bukvić.
U Fojnici mogu ostvariti svoje snove
Pričao mi je djed da je neko carstvo, zvano Rimsko, davne 1365. godine došlo u moju varoš, moju Fojnicu. Djed se ne sjeća tog perioda, kad su Rimljani bili ovdje. A, ne sjeća se niko, ni djedov djed ni pradjed. Ali legenda postoji.
A znaš li ko je heroj u cijeloj priči? Ona prijatelju, moja zakletva, rodna gruda, nada, ponos, moja Fojnica.
Davno je to, prijatelju, bilo. Davno su svjetske sile dolazile u Fojnicu i odnosile njena blaga. Eh, šta je samo zlata odneseno iz moga grada. I onda se čudimo što su jaki i bogati. Ne znam ja puno o tim Rimljanima ni o svjetskim silama, ali osjećam da nam nisu htjeli baš dobro, da su nam nametali svoje običaje, svoju kulturu. A sada znam i da nisu uspjeli, ali opet, nekako mi je drago što su došli, što su utefterili moj grad na papir. Što su ga otkrili. A još mi je draže što je nikad niko nije izbrisao ni sravnio ni pokorio. Ne da nisu htjeli, htjeli su itekako, htjeli su uništiti svu tu njenu ljepotu, ali kad dođeš u Fojnicu, vidjet ćeš da nisu uspjeli.
A i kako će joj nauditi? Kako? Kad se moj grad nalazi u srcu naše Bosne i Hercegovine, koja je još jača i veća od Fojnice. Kako će joj nauditi kad je Fojnica biser-dolina okružena isprepletenim planinama koje je čuvaju u zagrljaju kao što dragi čuva svoju dragu. Sa jedne strane, u jednoj ruci u zagrljaju je čuva Vranica sa Prokoškim jezerom kojeg se ljudsko oko ne može nagledati i nadiviti, a s druge strane obgrljena je Matorcem, Zahorom, Pogorelicom, Jasikovicom… Sve ove planine čuvaju moj grad godinama baš kao što školjka čuva biser. Iz visokih planina i brda teku rijeke koje ju nikad nisu ostavile suhu i žednu: Dragača, Gvožđanka, Čemernica. Nikad nisu dale da Fojnica postane pustinja i da neko bude žedan.
Kada budeš dolazio, prijatelju, obavezno se zaustavi u Ostružnici, malom fojničkom predgrađu. Zastani i pomoli se na mezaru Gazi djevojke. Djevojke koja se prerušila u muškarca da bi se borila protiv neprijatelja. A pogledaj i sve one divne stećke koji kamenu običnome dadoše vrijednost.
A kada dođeš u ovu moju biser-dolinu, nećeš moći ne zapaziti veliki Franjevački samostan Svetog Duha koji nad Fojnicom stražari od davnina. Znam, pomislit ćeš, kako može biti nešto tako staro, a lijepo i zanimljivo. Ali ne žuri. Kada ga ugledaš, sve će ti biti jasno. Pokušat ćeš ga uporediti sa nekim drugim samostanom ili starijom, a ljepšom svetinjom, ali uzalud ćeš se truditi nigdje ovakvoga nema. Još kada uđeš i pogledaš sve te stvari koje on u sebi čuva, znamenitosti starije i od njega samog. Samostan je iznad grada i ako se popneš, vidjet ćeš grad kao na dlanu.
Vidjet ćeš krovove kuća, domova, zgrada, hotela… Vidjet ćeš krovove fojničkih škola. Ah, šta je samo djece ušlo u te škole, a izašli su ljudi spremni za život. Ugledat ćeš mnogo ulica koje ti neće izgledati zanimljivo, obični kamen, ulica, ništa. Ali, svaki taj kamen ima svoju priču, svaka ulica će te voditi na sve posebnija i ljepša mjesta.
Ugledat ćeš i tri munare. Svaka posebnu priču ima. Prva, e to je čaršijska džamija, velika džamija okružena zelenom travom, cvijećem, ali i bijelim nišanima. Druga džamija napravljena davne 1551. godine. Napravljena samo od zemlje i kamena, ali i danas stoji čvrsto i uspravno među zelenim borovima koji je čuvaju od svega što bi moglo da joj naudi. Na samom ulazu ostat ćeš bez daha čitajući riječi Abdurahmana Sirije. To je Atik džamija, fojnički ponos i čuvar svih ljepota, tradicije i običaja. U tome joj pomaže i Musafirhana. Posebna kuća koja čuva ljepotu stare fojničke porodice. U njoj ćeš osjetiti miris toplog doma, rahatluk. Zastani nasred sobe i zažmiri. Vidjet ćeš oca koji dolazi iz rudnika, umornoga, vidjet ćeš ga kako skida fes s glave i ostavlja na pendžer, a ruka, teška radnička, ruka koja je podizala ono što je danas ljudima nemoguće. On je sretan, puna mu je duša, još kada se na vrata pojavi žena koja mu u naručju donosi dijete. Eh, to je za njega rahatluk.
A kada se nagledaš fojničog rahatluka, požuri malo i ugledat ćeš grupu ljudi koji žure na molitvu u Pavlovačku džamiju. Ugledat ćeš potočić koji smireno šumi i žubori ispod nje. Njen šum će se uskoro uklapati sa melodijom ezana i crkvenog zvona. A onda kao da se i ona ubrza, kao da želi da rasprši te zvukove, da svi čuju tu ljepotu. Tad kad čuješ sve te zvukove, u tebi se probudi nešto, a ni sam ne znaš što. Kad se probudi nikad više ne zaspi. To je ono što ljude ne ostavlja ravnodušnim.
Neka te ne iznenade ni strani jezici, nepoznati, ništa tu nije čudno. Oni su željni ove ljepote jer je niko nigdje nije vidio. Nigdje ove ljepote nema. Traži, ali nećeš naći. I ne zaboravi, ovdje si siguran čuvat ćete Fojničani, a i Fojnica sama od sebe. Fojnica je spasila kraljicu Katarinu. Zašto tebi da nešto uskrati? A ako, ipak, i osjetiš neku tjeskobu i umor ne brini jer ovdje vode nisu samo lijepe nego i zdrave, pa je nadimak mome gradu i Grad zdravlja. A gdje su sve one trave koje Fojničanke uberu na planinama, ih.. svaki list govori stotinu jezika.
I neka te ne iznenade ponosni Fojničani. Njima je Fojnica biser, svetinja, dio srca, dio njih, a ja sam jedna od njih. Ja sam odrasla s njima, odrasla sam u prelijepoj prirodi i zelenim parkovim koji odišu čistim zrakom. Ovdje sam jedino svoja, ovdje je moja porodica, ovdje sam se prvi put zaljubila, ovdje sam gubila i pobjeđivala. Zapamti u Fojnici niko nije ostao ravnodušan, niko nije došao, a da se nije zadržao duže nego je planirao. Niko nije otišao, a da se nije vratio.
I znaj da je za Fojnicu jedan put, i dobro zapamti kojim ćeš putem doći, jer se samo tim putem možeš vratiti. O tome najbolje govori Alija Isaković „Usmjeren sam ka Fojnici koja je i Chvojnica i Choynica i … Usmjeren sam i ne mogu pogriještiti. Samo je jedan put, kao u središte Zemlje, a tako je sa svim starim bosanskim gradovima, svuda je put – trag rudarske žile, svuda završava gdje počinje potkop i rumenkasta rudnička voda što boji kamenje krvlju grozdene Zemljine utrobe, iz ovog grada ne može se produžiti, ne može se otići dalje – može se samo ostati. Može se samo “unatrage”, na vlastite stope, a to jednako teško pada i čovjeku koji dođe i zvijeri koja je već tu. Ali se može ostati i može režati, ako treba. Može se ostati i može pjevati da se brda prolamaju i da jedro nebo cikne i ustukne.“
Amina Bukvić
