Šestog januara 1942. godine, na Badnju večer, ustaški tajni odbor za istrebljenje Srba i Jevreja u Tuzli planirao je da minira Saborni hram u Tuzli i pobije okupljene vjernike.
Planirane su likvidacije i u Srpskoj varoši. Tuzlanski muftija Šefket ef. Kurt čim je saznao za ovu informaciju sa grupom uglednih Tuzlaka, zatražio je hitan prijem kod njemačkog komandanta grada, potpukovnika Wista.
Tražio je od njega energično da onemogući zločin. Tada je potpukovniku Wistu rečeno da će ukoliko se ovo desi, muslimani masovno krenuti da se odmeću u pokrete otpora. Uvidjevši da će to izazvati muslimane Tuzle, njemačka komanda je, iz svojih interesa, odmah istakla plakat sa upozorenjem da “niko ne smije nikoga zlostavljati, oduzimati ili rušiti tuđu imovinu i dirati živalj koji slavi”.
Zahvaljujući muftiji u Tuzli nije bilo masovnih zločina. Ovaj događaj je centralno historijsko mjesto odbrane zajedničkog života u Tuzli i regiji. Između ostalog o njemu je Meša Selimović rekao:
– Kad je umro, na sahranu je došlo desetak hiljada ljudi, među kojima najviše Srba – seljaka iz okoline Tuzle. Potresan govor nad grobom održao je pravoslavni sveštenik Đorđe Jovanović.
A Muhamed ef. Lugavić nastavlja:
– Mogu vas podsjetiti da je prota Jovanović, kad je umro rahmetli muftija Kurt, molio da ga i on spusti u mezar. Mnogo je lijepih primjera iz naše zajedničke historije, a koji su danas negdje u zapećku raznih zločina. Ima li ko da želi da se posvetimo iznošenju dobrih primjera zajedničkog suživota. Niko nama do nas samih nije bliži, ne zaboravimo to. Bog nas jedne drugima dade, hvala Mu.
Muhamed Šefket ef. Kurt rođen je u Travniku 1879. godine gdje je završio osnovnu školu i medresu, a studije u Carigradu i Damasku.
Službovao je u Travniku i Banjoj Luci. Muftija Kurt u Tuzlu dolazi 1925. i na toj dužnosti ostaje do 1933. godine kada je izabran za člana Ulema medžlisa. Penzionisan je 1936. i do smrti živio u Tuzli. Muhamed Šefket – efendija umro je 21. juna 1963. godine. (Takvim 1983, Refik Hadžimehanović).
– Ima ličnosti koje u kriznim situacijama reaguju ljudski, nevođeni nikakvom ideologijom osim svog ličnog poštenja. Takav je bio muftija Kurt. (…) Najveća nesreća je zaprijetila njegovim Tuzlacima Srbima – potpuno uništenje Srpske varoši i Pravoslavne crkve. Otišao je u Gestapo i po cijenu svog života zaprijetio da će svi Muslimani u šumu ako bude odmazde nad Srbima. Uspio je. Nije pakleni plan ustaša i Nijemaca ispunjen. Njemu to nije bilo teško, jer je govorio uvijek u Aljinoj kafani da je loš čovjek za koga ne postoji nešto zbog čega je spreman da umre. Ostavio je za sobom neizbrisiv trag dobrog i poštenog čovjeka. On je bio častan primjer koji treba da služi, a dobrim djelima da se pomogne drugima. Sa ovog svijeta otišao je čista obraza – kazao je svojevremeno o muftiji prof. dr. Mustafa Šehović.
Koliko je muftija Kurt bio poznat i cijenjen u narodu, bez razlike u vjeri i naciji, to je najbolje potvrdila njegova velika dženaza 23. juna 1963. kojoj su pored desetak hiljada građana prisustvovali čelnici sreske i općinske skupštine u Tuzli, član i izlaslanik Komisije za vjerska pitanja Izvršnog vijeća BiH.
Muftija Kurt odlikovan je Ordenom bratstva i jedinstva prvog reda.
