Danas se obilježava 561. godišnjica od uručivanja Ahdname sultana Fatiha II Mehmeda bosanskim katolicima, kojom su im garantirana prava vjerskog djelovanja i sigurnost. Riječ je o jednom od najvažnijih pravnih i diplomatskih dokumenata u političkoj historiji Bosne i Hercegovine.
Osmanski sultan Mehmed II Fatih je, nakon osvajanja Bosne, 28. maja 1463. godine, bosanskim franjevcima na polju u Milodražu kod Kiseljaka izdao čuvenu Ahdnamu.
Sultan Fatih je Ahdnamu predao fra Anđelu Zvizdoviću, starješini franjevačkog reda u BiH, kao dokument kojim bosanskim katolicima garantuje ličnu i imovinsku sigurnost, kao i slobodu vjerskog djelovanja.
Izdavanju Ahdname prethodio je čuveni govor gvardijana Bosanske franjevačke kustodije fra Anđela Zvizdovića, u kojem je on od sultana Mehmeda II Fatiha zatražio garanciju života i slobodu ispovijedanja vjere za katolike, obećavši mu pri tome da će biti “poštovan kao bosanski kraljevi”. U znak poštovanja, sultan je svojim plaštom ogrnuo fra Anđela Zvizdovića.
Fra Anđelo Zvizdović se obraća sultanu
“Veliki care”, počeo je duhovni pastir, “Ja sam fra Anđel Zvizdović, starješina franjevačkog samostana u Fojnici. Dolazim ispred ovdašnjeg izbjeglog puka katoličke vjere da ti ukažem na nastale prilike, koje ne mogu ni tebi dobra donijeti, ako si došao da nam budeš novi gospodar. Pusta i neobrađena zemlja bez igdje ikoga nikome ne koristi. Budi milostiv prema narodu, pa ćeš od njega imati sve ono što se traži od pokorenih.
Različite smo vjere, ali vjerujemo u istog Boga. Mada smo mi, bosanski katolici, dojako bili tvoji ljuti protivnici, uviđamo da je Božija volja da nam budeš novi gospodar, pa ti dolazim ispred mojih istovjernika da ti iskažem pokornost i nas primiš kao tvoje nove podanike.
I do sada smo slijedili Božiji zakon te smo se pokoravali našem kralju, čineći sve što je dužnost podanika naspram gospodara, a gospodar je, pak, naspram nas činio ono što ga je obavezivao isti zakon. Ako si došao, care, da budeš novi gospodar ove zemlje, to gospodstvo ti ne bi ništa donijelo ako bi ostao bez življa.
Care, poštedi nam crkve, dozvoli nam slobodu vjere, pa ko je do sada bio katolik, neka to i nadalje ostane. Ovdje je od uvijek bilo više vjera, jedna pored druge, niko nikome nije smetao, a i kako bi kad ih ispovijeda jedan te isti, bosanski narod. Budi milostiv i dozvoli da tako ostane i nadalje. Dobrodošli i oni koji prime tvoju vjeru, jer Bosna je širokogruda i u svoja njedra prima svakoga ko je dobronamjeran.
Ako dozvoliš katoliku da i dalje bude katolik, pravoslavcu pravoslavac, a bogumilu bogumil, onda ćeš imati Bosnu baš onakvu kakvu želiš.
Tri naša samostana, u Kraljevoj Sutjesci, Kreševu i Fojnici, pusta su. Samostanska braća se razbježala, kapele i crkve su napuštene. To je slika od koje se srce steže svakom vjerniku, ma koje vjere bio. Dopusti nam da se i nadalje molimo u našoj vjeri, neka narod siđe sa brda, neka ti se pokori, pa nam budi ono što nam je dojako bio naš kralj. Budi nam gospodar kojem ćemo se klanjati i poštovati, kakav je običaj od starine.
Eto, care, radi toga sam došao. Ako sam rekao nešto što bi uvrijedilo tvoju veličinu, naredi da me na mjestu sasjeku, a ako si drugačijeg mišljenja, postupi kako rekoh, što će biti milije i Bogu i ljudima”
Sultanov proglas katoličkom svijetu
Mehmed, sin Murad-hanov, uvijek pobjedonosni!
Zapovijest časnoga, uzvišenoga sultanskog znaka i svijetle tugre osvajača svijeta, glasi:
Ja sultan Mehmed-han, dajem na znanje cijelom svijetu, kako prostom puku, tako i odličnijim, da su posjednici toga carskoga fermana, bosanski franjevci, našli veliku pažnju, te zapovijedam: Neka niko ne smeta i ne uznemiruje spomenute ni njihove crkve!
Neka (mirno) stanuju u mom carstvu. A oni koji su izbjegli neka budu slobodni i sigurni. Neka se povrate i neka se bez straha u zemljama moga carstva nastane u svojim samostanima. Ni moje Visoko veličanstvo, ni moji veziri, ni moji službenici, ni moji podanici, niti iko od stanovnika moga carstva neka ih ne vrijeđa i ne uznemiruje, ni njih ni njihov život, ni njihov imetak, ni njihove bogomolje. Dozvoljava im se iz tuđine dovoditi ljude – svećenike, u moju zemlju.
Stoga spomenutim izdajem uzvišenu povelju u kojoj im posvećujem svoju brigu i pažnju, te se kunem teškom zakletvom: Tako mi Stvoritelja zemlje i nebesa, Koji hrani sva stvorenja, i tako mi sedam mushafa, i tako mi našega velikog Božijeg poslanika Muhammeda i 124.000 pejgambera, i tako mi sablje, koju pašem, niko ne smije prekršiti ovo što je napisano, dok oni budu pokorni mojoj službi i vjerni mojoj zapovijesti.
Pisano 28. maja 1463. godine
u Milodražu polju, nadomak Fojnici
Ahdnama u svjetlu civilizacijskih vrijednosti
Fojnička Ahdnama, obnarodovana prije prije više od pola milenija, bez sumnje pripada redu najznačajnijih pravnih i diplomatskih dokumenata u političkoj povijesti Bosne i Hercegovine.
Bio je to rezultat, prije svega, mudre politike osmanskog osvajača, ali i izraz razumijevanja faktičkog stanja u zemlji vjerski i etnički složenog multilateralnog bića.
Danas, iz perspektive savemenog svijeta, a na temelju njenog sadržaja, s pravom možemo reći da je Ahdnama predstavljala preteču Deklaracije Ujedinjenih naroda što je nastala tek pet stoljeća kasnije.
Ona je, u punom svom smislu, pravdala svoje postojanje cijelo vrijeme trajanja osmanske uprave u Bosni i Hercegovini.
Izvor: Al Jazeera
