Priča nam dolazi iz pera posjetitelja Reumala, potpisanog inicijalima A. E., koji je odabrao tišinu umjesto imena.
Bio je juli. Ljeto je tek počelo da pokazuje svoju snagu. Lagano sam koračao prema kafiću u kojem smo se trebali naći. Ulicom se širio miris lipe u punom cvatu. Miris koji me uvijek vraćao u djetinjstvo. I mi smo imali takvu lipu, ali već dugo ne uživamo u njenom mirisu. Sada pod njenim granama i mirisnim cvatom sjedi neko ko je isto kao ja, u vihoru rata, napustio svoj dom. Na tren su se uzburkale emocije. Mlado stablo je svojim nježnim granama pravilo hlad nad balkonom obližnje kuće. Pomislih, ko ima takvu sreću da na vrelom asfaltu, tik uz trotoar, uživa u tako lijepom mirisu i hladovini. Mjesto me podsjećalo na moj rodni grad. Glavna ulica, dvije-tri poprečne, par raskrsnica, vika djece sa obližnjeg igrališta i predivna rijeka koja se pružala kroz samo srce čaršije. Ništa im nije falilo. Ni sreće, ni radosti, ni ljubavi, ni života dostojna čovjeka.
Sijedi starac sjedio je na obližnjoj klupi. Ispred njega je stajala drvena gajba pokrivena komadom šarene mušeme, a na mušemi ruže – crvene, bijele, žute… Reče mi da ih je jutros ubrao u bašči kako bi zaradio koji dinar. Žali se da mu je penzija mala i da njemu i njegovoj hanumi, kad kupe lijekove i plate račune, ostane tek za brašno, par flaša ulja, šećera i soli. Dovijaju se, veli, kako znaju i umiju kako bi preživjeli tešku svakodnevnicu. Nešto razmišljam, da mi je upoznati jednog penzionera koji može komotno živjeti od penzije od prvog do prvog. Ima ih, siguran sam, jer oni koji ubiru narodni kajmak za radnog vijeka, sigurno dobro žive i u penziji, ali takvog još nisam upoznao.
-Dajte mi jednu žutu – rekoh.
-Što žutu pored ovakve crvene ruže? – upita starac.
-Dajte mi žutu, jer ona simbolizuje prijateljstvo! – rekoh mu blagim tonom.
-Nema tu, sinko, razlike! Ruža je ruža, ha crvena, ha bijela, ha žuta, a ruža uvijek znači ljubav, kakve god boje bila – odgovori mi.
Starac nešto promrmlja u bradu, sagnu se, uze žutu ružu, umota u celofan i pruži mi je. Platih mu, a potom se raziđosmo. Imena nisu važna. Ruža bi mirisala i kada bi se drugačije zvala – sjetih se Rumijeve mudrosti. I simbolisala ljubav, složih se sa starcem, bez obzira kome, kada i kojim povodom bila poklonjena. Bi mi žao što ne porazgovarasmo duže, jer bih sigurno naučio poneku lekciju koju čovjek može naučiti samo kroz život. Neko ranije, neko kasnije, a neko prekasno.
Radni je dan, davno je prošlo podne. Prolazim pored suvenirnice. Slike, tacne, džezvenjaci, ibrici, šolje, drvene rezbarije…, sve sa motivima Fojnice, njenih znamenitosti i prirodnih ljepota. A, Boga mi, ima ih. Svi su iza sebe ostavili ponešto. I rimska država, i Osmanlije, i Austro-ugari, i komunisti, i ovi novi… Svi su došli i prošli, ali je Fojnica ostala na svom mjestu. U njedrima planine Vranice. Gotovo se utisnula u njene obronke. Lijepa i čista. Malo ko će doći u ovaj gradić, a da ne ponese kakvu sitnicu za uspomenu, makar to bio magnet koji će držati na frižideru.
Pred izlogom suvenirnice stoji, okrenut leđima, čovjek srednjih godina sa štakom u desnoj ruci. Okreće se i vidim poznato lice. Godine čine svoje. Napola sijed, na čelu pokoja bora. S Rusmirom sam zajedno studirao i družio par godina, ali nas je život odveo različitim putevima. Izgubio je desnu nogu u ratu kada ga je negdje na liniji kod Travnika pogodio snajper. Upoznao sam ga godinu-dvije nakon ranjavanja. Uvijek je bio vedar, nasmijan, spreman za šalu, pa i na račun svoje nesreće. Živi u Sarajevu. Kaže mi da je u Fojnici na rehabilitaciji, da dolazi gotovo svake godine i da mu jedino godi ljekovita voda iz fojničkih dubina. Oženio je Almu, našu kolegicu sa fakulteta. Imaju dvije krasne kćerke, Dženetu i Emu. Živi od vojne invalidnine, a i žena je zaposlena. Ne kuka i ne žali se. Takvog ga i poznajem.
-Đ’e ćeš s tom ružom?
-Krenuo sam na kafu sa starom prijateljicom, pa je red pokloniti neki dar, kao znak pažnje – odgovaram mu.
-Aha, sjajno – rekao je klimajući glavom.
-Ovdje sam, jarane, deset dana. Klima je odlična, hrana dobra, doktori i osoblje preljubazni. Takvi su ti Fojničani. A ja ti ovako, kad god sam slobodan, izađem i šetam gradom. Prije dva dana bio sam s prijateljima na slapovima Kozice. One ljepote nema ni u džennetu – govori mi.
Nisam nikada bio na slapovima Kozice, ali sam o tom prirodnom dragulju čuo sve najljepše. Turisti se žale na loš put, pogotovo dio makadama, ali ljepota ove planinske rijeke i njeni slapovi jednostavno zasjene sav napor kad se do njih dođe.
-Pričao mi je jedan ribar da je prije neki dan vidio medvjeda. Jarane, nemoj ići sam, a kad krenete ponesite nešto hrane da barem možete zabaviti medu dok ne pobjegnete – šeretski govori Rusmir.
Žao mi je što nisam imao vremena da uz kafu pročešljamo, haman, više od dvije decenije koliko se nismo vidjeli. Obećah da ću mu se javiti kada prvi naredni put dođem u Sarajevo. I hoću, rado, a obećanje je i dug. Barem tako su me učili moji roditelji.
Došao sam do kafića na uglu. Sjedila je i čekala. Nismo se vidjeli dvije-tri godine, ali sam osjećao kao da smo još jučer sjedili i pričali o djetinjstvu, životu, ljubavi, muzici, tuzi. Zvala se Emina. I bila je lijepa baš kao Emina u Šantićevoj pjesmi. Toplo smo se pozdravili i sjeli pored prozora. Dao sam joj ružu i čokoladu koju sam kupio usput. Počeli smo razgovor. Porodica, djeca, rodbina, prijatelji, posao… U jednom trenutku smo se smijali, a ubrzo bili na ivici suza. I tako ukrug. U ranoj mladosti, kao izbjeglice, živjeli smo u istom gradu, radili isti posao, imali zajedničke prijatelje, ali jednostavno, izgleda da nije bilo suđeno. Nikad se nisam usudio da pređem granicu prijateljstva, iako sam nekako u dubini duše osjećao da bi našu priču mogli da prepričavamo unucima i pišemo najljepše ljubavne retke. Znao sam da je bilo obostrano, ali…
Predložila je da prošetamo pored rijeke. Sunce je već bilo na zalasku, a zrake su se igrale s kristalno čistom rječicom. Kao da mu nije bilo dosta igre s vodom od jutra do mraka. Pričala mi je o prošlosti gradića, njegovim ljepotama, okolnim planinama i izletištima. Doživljavala ga je kao pravi mali raj.
-Znaš, imamo mi i naša izletišta, našu prelijepu Vranicu, Prokoško jezero, slapove Kozice. Imamo i našu Dragaču, Željeznicu, Fojnicu. Imamo termalne vode i našu banju, naše bogomolje, crkve i džamije – nekako s ponosom je govorila o ljepotama mjesta u kojem je provela čitav život.
-Bio sam na Prokoškom jezeru, ali ću morati posjetiti slapove Kozice. Ti si druga osoba koja mi je u jednom danu pričala o tim slapovima. Posjetiću ih, ali se bojim da ću, ako obiđem sve to, zaljubiti se u tvoj grad i ostati ovdje da živim – rekao sam kroz osmijeh.
Stari samostan se vidio iz gotovo svake ulice, ali je s tog mjesta izgledao veličanstveno. Sunčeve zrake obasjavale su zvonik i dio krova, a ostatak velebne zgrade se već izležavao u hladovini. Zamolio sam je da odemo do samostana. Prošli smo pored mirisne lipe, sada skupa i laganim korakom krenuli ka uskoj cesti na uzbrdici. Najednom je stala, pogledala me svojim krupnim, sjajnim očima i pitala:
-Da li bi, stvarno, mogao živjeti u Fojnici?
-Da, mislim da bih ovdje mogao sanjati svoje snove, odgovorio sam.
-Ko zna, možda se nekada život posloži kako želiš – nastavila je.
-Nema tu šta da se posloži, biće onako kako nam je zapisano. A i do nas je, jer mi kreiramo vlastite živote. Bog nas samo usmjerava tamo gdje zaista želimo – rekoh.
Samo se nasmiješila i nastavila hodati. Ubrzo smo stigli do samostana Duha Svetoga. U dvorištu je stajao kip fra Anđela Zvizdovića. Izrađen od bronze, golem i stamen baš kao što je bio i fra Zvizdović kada je u 15. vijeku stao pred Sultana Mehmeda II Osvajača i primio povelju – Ahdnamu kojom je otomanski imperator dopustio bosanskim franjevcima da slobodno ostanu i propovijedaju vjeru u njegovom carstvu. Ahdnama se i danas čuva u samostanu, a kip fra Zvizdovića ponosno prkosi vremenu i podsjeća na jednog velikog čovjeka. Siguran sam da nije bez razloga nosio ime Anđeo, jer je zaista čitav život bio anđeo čuvar svoje vjere i svog naroda, baš kao i stotine časnih franjevaca u bosanskim gradovima koji su stoljećima robovali samo Bogu i narodu.
Pokazivala mi je grad. Iza leđa je brdo Križ, lijevo Reumal, a kroz srce čaršije protiče Dragača, rijeka pored koje smo do maloprije šetali. Crveni krovovi, male stambene zgrade, uske uličice i sokaci. Gledali smo grad iz perspektive iz kakve ga nikad dotad nisam posmatrao. Istina, u Fojnici sam bio par puta i to uvijek poslom, navrat-nanos, tako da nije ni bilo prilike da bolje upoznam lijepu bosansku čaršiju koja odiše našom prošlošću.
-Znaš, mogao bi češće da navratiš. Možda neko potajno očekuje da mu pokloniš crvenu ružu – izgovorila je tiho.
Nastavila je da mi pokazuje grad, a ja sam samo posmatrao nju i njen čarobni osmijeh. Primijetila je da je gledam kao nikad ranije. Bio je to pogled čežnje i žala. U jednom trenutku je zastala, primakla se i na tren naslonila glavu na moje rame. Takvi trenuci se urežu u sjećanje i ne daju izbiti iz glave. Jednostavno, kao da žele da zauvijek ostanu slika koja će, do posljednjeg ljudskog daha, stajati na natkaziću pored staračkog kreveta. I sjećati na sjajne trenutke i propuštene prilike.
Od tog dana i miris lipe, gdje god da sam na nju naišao, miris ruže, bez obzira koje boje bila, a i svaki spomen anđela, budio je u meni sjetu i čežnju za pričom o iskrenoj ljubavi koja je mogla biti ispričana.
