Živjeli su u selu koje je bilo bliže planini nego gradiću kojem je pripadalo.
Život u porodici bio je veoma težak i složen. Roditelji su se teško nosili sa stanjem u kojem su se našli sa svojom djecom. Službenici iz Službe za socijalni rad bili su česti gosti u njihovom domu.
Zbog stanja u porodici koje se usložnjavalo, Socijalna služba odlučuje da sedmogodišnjeg dječaka Rasima, jedno od sedmoro djece, povjeri ženi koja je prihvatila da preuzme odgovornost za njega.
Rasim nije bio prvo dijete o kojem je brinula. Do dolaska dječaka u njenu porodicu, njih troje, tad već odraslih ljudi, bilo je pod njenim okriljem.
Bila je poznata po radoholičarstvu. I sama je imala teško djetinjstvo. Kao mala djevojčica bila je prinuđena da radi poslove koji nisu bili primjereni njenom uzrastu. O njenom životu su odlučivali drugi. Navika na takav način života se uselila u nju. Prihvatila ju je kao haljetak na sebi koji je štiti od vanjskih nepogoda i nepoželjnosti.
Bila je žena velikog srca i dobre duše. Za dječaka je bilo dobro da se našao uz tu dobrodušnu ženu. Pazila ga je kao svoje dijete. Drukčije ne bi ni znala, a ni mogla. U kratkom vremenu su se zbližili. Trudili su se da jedno drugom budu od pomoći u granicama svojih znanja i mogućnosti.
On je za nju bio, njen Rale, a ona za njega, njegova Mejra.
Mahalom je potekla priča o njihovoj međusobnoj pažnji. Širila se kao vlaga od prosute vode po uštirkanoj plahti. Ta lijepa priča uticala je i na odnos okoline prema dječaku.
Krhke građe, tih i nenametljiv, s vedrim dječačkim pogledom, zadobijao je naklonost i simpatije stanovnika dijela gradića u kojem je živio.
Nizale su se godine. Izrastao je u pristojnog mladića. Blisko se povezao s mladim ljudima u svom kvartu. Provodili su vrijeme kao i svi drugi mladi ljudi tog vremena.
On i punoljetstvo približavali su se jedno drugom. Oduvijek su se mladi ljudi radovali svom osamnaestom rođendanu i razvijali velika očekivanja od njega. I Rale je slagao svoje slike života bojeći ih bojama svoje mašte. Brižljivo ih je slagao, preslagivao, dodavao izostavljene detalje i osvježavao bojama na kojima mu se odmarao pogled, a nada postajala veća i opipljivija…
Došli su dani koje niko nije želio. Sumorni i tamni oblaci rata nadvili su se nad našom domovinom.
Uselili su se strahovi, zebnje i zabrinutosti. Potisnuli su bezbrižne radosti i smijeh. U nevolji, ljudi se tješnje povezuju. Povezanost je svakim danom postajala čvršća. U ovim danima neizvjesnosti svi dišu iste brige i zebnje.
Rale je na svojoj vremenskoj crti već imao zaokružen broj 18. Došli su dani kojima je svoje snove o životu zamijenio za slike ratišta na koja je odlazio.
Nestala je vedrina dječačkog pogleda.
Svoje mašte odložio je u mapu. Vezao ju je vrpcom nade u neko bolje i sigurnije sutra. Razvijao je slike njenog odvezivanja i radosti koje ga stim odvezivanjem očekuju. U svoju mapu je ucrtao sve što nije imao, a želio je da ima. Skromne su to bile želje jer ih je sastavljalo jedno skromno mlado biće.
U jednom od umjereno toplih majskih dana, bilo je to još jedno njegovo vraćanje, u nizu vraćanja, s uzavrelih ratišta. Na putu do kuće, svratio je da pozdravi srednjoškolku s kojom se sprijateljio. U hladu ozelenjele avlije s cvjetnim grmićima u njenim kutovima, utonuli su u razgovor.
Poneki smiješak bi zablistao na ispijenom licu. Borio se da potisne utisnuta iskustva koja su navukla veo na sjaj u očima.
Bio je zabrinut za svoju Mejru. Spletom okolnosti rat ju je zatekao u opkoljenom Sarajevu. Porukama Crvenog križa održavali su kontakte, međusobno se bodrili i izražavali zabrinutosti jedno za drugo.
U očima su mu se preplitale emocije. Smjenjivale su se kao crteži na stranicama neobojene bojanke.
Sunce se približavalo obronku planine. Dan svom odlasku. Ustupit će mjesto noći koja dolazi, s mjesečinom ili bez nje u kojoj se gomilaju zebnje i neizvjesnosti.
Dok su njih dvoje odlazili preko avlije, njena majka je u travi ugledala četverolisnu djetelinu. Vodeći se narodnom izrekom da donosi sreću i ona se obradovala. U tim sumornim danima rata, nada u ishod njene simbolike je bila intenzivnija. Spustila ju je među stranice knjige koju je upravo pročitala. Zatvorila i odložila na policu.
Zbog pronalaska i njenog simboličkog značenja, tiha radost je zalebdjela oko nje. U tom turbulentnom vremenu očekivana radost je, život umjesto smrti, mir umjesto rata.
Pri ponovnom odlasku na liniju odbrane, došao je da se pozdravi. Doimao se kao da je u međuvremenu prošao kroz neki oblik čistilišta. Osmijeh na licu kojeg nije skidao otklanjao je u nama brige i ulijevao povjerenje u pozitivan ishod stanja u kojem smo se našli. Entuzijastično je iznosio neke od svojih planova u miru za koji je smatrao da ga se ne treba još dugo čekati. Pri odlasku dobacuje:
– Mir je uzeo za halku zvekira na bosanskoj kapiji. Ostaje još samo da s njom kucne koji put i da mu se vrata širom otvore.
Dan – dva, a možda i tri, od pronalaska četverolisne djeteline i samo jedan dan od njegovog odlaska na liniju odbrane, stiže vijest da je metak, zalutao ili ne, pronašao njegovo tijelo. Uveo ga u san zajedno s njegovim snovima o životu koji je sličicu po sličicu slagao stvarajući mozaik života kakav bi želio da ima.
Tuga i nevjerica ušle su u svaku poru. Zavukle su se u svaki dio tijela. Zalebdjele su njegove slike, riječi, izgubljeni dječački pogled i poneki samozatajni smiješak na ispijenom licu i slike pri odlasku, suprotne prethodnim slikama…
Zrakom su zalebdjela i pitanja. Mnogo je bilo zašto, bez i jednog zato.
Ti zalutali, ili ne, metci ostavljali su velike, neizbrisive tuge, olovno teške.
Ostajala su sjećanja da se listaju kao stranice knjige koja se iznova čita.
Trideset godina kasnije, 25. maja, dan kada se u našoj domovini obilježava Dana žalosti zbog ubijene 71 tuzlanske mladosti, sjećanja o našem Raletu, Zlatnom ljiljanu, iz ljeta 1994. godine, naglo su pokuljala. Drugim mislima ne ustupaju mjesto.
Intenzivno zaokupljaju misli i potiču na otisak pera.
Istog dana, u istoj avliji, pred iste oči ponovo se ukazuje četverolisna djetelina. Trideset godina kasnije. I opet, bio je maj.
Ovaj put ne odlaže je među stranice knjige. Ostavlja je na mjestu ukazanja, u njenom pripadajućem okruženju.
Istog dana, po dolasku kući s održane premijere pozorišnog komada koji su izveli učenici SMŠ „Zijah Dizdarević“ Fojnica u Fojnici, pod nazivom, Karte sudbine – Čistilište, po romanu pisca Dante Alighieri, na torbi ugleda zalijepljen broj 71.
Sjedišta su za tu priliku bila numerisana rukom ispisanim brojevima na samoljepljivim naljepnicama. Torba je pokupila broj 71, a njeno sjedište je numerisano brojem 120+. Kako? Ostaje nepoznanica. Zaključak koji se nameće je da se na nekog od prisutnih naljepnica s brojem 71 zalijepila na neki dio garderobe, a da ju je torba pri dodiru u toku izlaženja iz sale preuzela sebi.
Slučajnosti su se nizale jedna za drugom. Poticale su riječi ove priče da ožive. Nisu mogle nastaviti šutnju. Odlučile su da odvežu vrpcu na mapi Raletove mašte o životu odloženu na policu čekanja dugu trideset godina.
I opet, i u svemu, bio je maj.
Da li čovjek, ili dimenzija druga, u nekom trenutku pruži ruku da skine prašinu s imena, onih, što u jednom vremenu ih prozvaše herojima.
Poteku riječi u priču, u stihove uđe rima,
zapisi o njima, svjedoče im o vrijednostima.
Veliki – bude se iz vijeka u vijek,
oni, nikada ne odlaze zauvijek.
I opet, bio je maj.
Do objavljivanja ove priče, nepoznati su bili podaci o datumu pogobije i da je posthumno proglašen Zlatnim ljiljanom.
Tekst/ilustracija: Razija Buharalija za Fojnica.net
