Liznula je duga plamena zmija, koja je vitko puzala uz stupove Gazi Husrev-begove knjižnice i počela buktati… Proteklo je malo, vrlo malo vremena, kad se zmija pretvorila u plamenog zmaja, koji je smjerao proždrijeti dragocjeno blago stare Gazine knjižnice; blago nad čijim su požutjelim pergamentima tihi učenjaci provodili dane i dane. Stoljećima stara riznica puna knjižnog blaga Istoka i Zapada bila je u opasnosti… Hiljade najskupocjenijih naučnih i književnih djela te četiri stoljeća stare knjižnice (uz more vrijednih rukopisa i dragocjenih pergamena) bilo je na dohvat ognju i izgledalo je, da će od svega ostati samo tužno zgarište. U taj čas niz prvu Konak ulicu, pojavila se neka neobična ljudska prilika, koja je, ogrnuta u smeđi fratarski habit, posrćući trčala.

Malo je gradova, koji su u svojoj prošlosti pretrpjeli toliko toga kao bijelo čipkasto šeher Sarajevo. Kuge su ga morile, vatre pržile, vode plavile, dušmani pobili, harali i krvarili, pa ipak je ostalo bijelo i ponosno. U svježe proljetno jutro, na dan 13. travnja 1941, puno sunca i behara, koji se runio, pao je jedan od tih tragičnih događaja, koji su zadesili šeher Sarajevo. Bilo je to onoga tjedna u kojem je u više od 20 godina zaboravljeni grad na Miljacki imao tu kobnu sreću, da postane trodnevnom prijestolnicom jedne tužne kraljevine koja je izdisala. Tim njegovim inače mirnim ulicama, tulile su sirene luksuznih ministarskih samovoza, u kojima su pretrpani zlatnim polugama naizmjenično jurili ministri bez ministarstva, banovi bez banovina i generali bez vojnika.

Šest dana prije, tj. na dan 6. travnja, Sarajlije su se uzbudljivo zabavljale. Na zapadnom horizontu promatrali su crne metalne ptice, koje su se uz prodoran pisak okomito spuštale nad hangare Rajlovačkog uzletišta, od kojih su nakon svog uzlijetanja ostavljale samo u oganj pretvorene ruševine. Jedna siromašna, ali zato samoubilački nagnuta balkanska kraljevina, pokušala je igrati se velikog rata. A kad su tjedan dana nakon toga obezglavljeni generali bez vojske, ministri bez moći i nervozni diplomati, koji su famozni beogradski puč još prije desetak dana zalijevali šampanjcem, pobjegli u ovaj čudni grad na Miljacki i on je zahvaljujući njima došao na red.

Vjekovni fatalisti s bijelom bradom iz orijentalne sarajevske Miroča kavane prokleli su ih, jer su se goneći njih i nad Sarajevom bile pojavile strašne metalne ptice, koje su starce prenule iz njihovog nujnog sna, a grad ispunile slutnjama.

13. travanj. Počelo je neočekivano. Tuljenje sirena za uzbunu zaglušilo je jeku zvona, koja su brujala u suncem okupanom medenom jutru. A zatim iznenadno nad gradom je počela kružiti jedna od srebrnasto čeličnih ptica. Čisto, sve u oblacima polako se spustila. Učinilo se da je ranjena, jer se za njome poput nevidljivoga traga otegao prodoran pisak. Padala je sve brže i brže, a zatim se, kad je već izgledalo da se srušila, naglo podigla i počela dizati, a strahoviti udar razlijegao se zemljom. Lijevi ugao ogromne poštanske zgrade odletio je u zrak. Tisuću očiju prestravljeno su buljile. Eto, tako je počelo. A u kasnom proljetnom popodnevu toga dana odigrao se događaj o kojem vam želimo pripovijedati.

Podne je već bilo davno prošlo. Sarajevo je ležalo pusto i osakaćeno. U njemu je vladao tužan mir. Zatim se ponovno pojavila jedna od brojnih metalnih ptica, koje su toga dana kružile nad gradom. Bačena bomba namijenjena valjda jednom od okolnih vojnih objekata, pala je u obližnju Konak ulicu. Stari gorostasni kesten iz predvorja prve džamije, zasađen još za doba Topal Osman-pašina vakta, zastenjao je i poput posječenog diva naslonio se na niske lukove kamenog predvorja, koji, krhki, popucali.

Čas zatim, liznula je duga plamena zmija, koja je vitko puzala uz stupove Gazi Husrev-begove knjižnice i počela buktati… Proteklo je malo, vrlo malo vremena, kad se zmija pretvorila u plamenog zmaja, koji je smjerao proždrijeti dragocjeno blago stare Gazine knjižnice; blago nad čijim su požutjelim pergamentima tihi učenjaci provodili dane i dane. Stoljećima stara riznica puna knjižnog blaga Istoka i Zapada bila je u opasnosti… Hiljade najskupocjenijih naučnih i književnih djela te četiri stoljeća stare knjižnice (uz more vrijednih rukopisa i dragocjenih pergamena) bilo je na dohvat ognju i izgledalo je, da će od svega ostati samo tužno zgarište.

U taj čas niz prvu Konak ulicu, pojavila se neka neobična ljudska prilika, koja je, ogrnuta u smeđi fratarski habit, posrćući trčala. Bio je to poznati sarajevski franjevac, časni otac dr. Peruan, ili kako ga Sarajevo poznaje, siromašni fratar otac Perun. On se toga dana sa ostalom braćom nalazio u obližnjem franjevačkom samostanu, gdje je provodio dane u tihoj molitvi ili pomoći, koju je pružao potrebitim. Vidjevši da je stara Gazina knjižnica u opasnosti, otac Perun je potrčao, drhteći pri pomisli, da bi njeno divno blago moglo izgorjeti. Na žalost, pomoći se nije moglo, jer kad je otac Peruan s obližnjeg brzoglasa nazvao vatrogasce, dobio je kratak odgovor:

“Ne možemo doći, imamo viši nalog da smijemo intervenirati samo u najnužnijim i najtežim slučajevima. Napokon, nema u njoj ljudi, skoro svi su je napustili.”

Otac Peruan je nakon tog odgovora gledao žalosno još nekoliko časaka u velikog plamenog zmaja na kubetu stare knjižnice, koji je sve više širio svoja krila, a zatim je nemoćan i utučen krenuo prema samostanu. Najednom, prolazeći pokraj bivšeg banskog dvora, na vrhu Konak ulice, u neposrednoj blizini samog samostana, trgnuo se i zastao. Velika željezna vrata dvora bila su širom otvorena. Divan park bio je prazan i pust. Nigdje nikoga. Ni straže, ni služinčadi, ni gospodara. Sve se bilo razbjeglo. Toga trenutka u glavi se siromašnog fratra oca Peruana rodila spasonosna misao. Potrčao je kroz park, zatim kroz teškim ćilimima zastrto predvorje, onda kroz hodnik uz stepenice i napokon kroz vrata bogato namještenog salona dvorca. Zadihan i uzbuđen zaustavio se tek u radnoj sobi bana. Onda se je pred lažju, koja ga je prosvijetlila, prekrižio i dignuo brzoglasnu slušalicu, okrenuo je broj i dobio vezu. Ponovno se javila vatrogasna straža. Otac se Peruan nije zbunio.

Kazao je: “Ovdje banski dvor. Na brzoglasu ban Mihaldžić.”
“Izvolite, gospodine bane?”, čuo je odgovor.
“Slušajte, u blizini dvorca gori stara Gazina knjižnica. Naređujem da se odmah upute ljudi i da se požar ugasi. Ako želite provjeriti moj nalog nazovite me!”

I otac Peruan s nekim čudnim olakšanjem u duši spusti slušalicu. Počekao je nekoliko trenutaka, ali se nitko nije javio. Umjesto toga začuo se ubrzo prodoran pisak vatrogasnih trublji. Vatrogasci su bili strigli. Rijetki očevici mogli bi posvjedočiti da su pokraj vatrogasaca s čeličnim kacigama na kupoli knjižnice mogli vidjeti jednu hitru u fratarski habit obučenu priliku, koja je gasila požar s posebnim marom i samoprijegorom. Bio je to časni fratar otac Peruan, kojemu se i danas valja zahvaliti za spas Gazi Husrev-begove knjižnice.

Ako međutim mislite, da se ovaj zanimljiv događaj time završava, varate se. Vrijedno je da znate još jedan zanimljiv detalj, pa da si dočarate staru patrijarhalnu Bosnu, kad su cestama gazili oci franjevci, pred kojima su se ljudi sklanjali s puta i smjerno ih pozdravljali.

Naime, časni je otac Peruan o tome svemu skromno šutio. Za događaj se saznalo tek kasnije i to posve slučajno. A onda se podigli predstavnici časne sarajevske uleme u želji da se zahvale ocu Peruanu. Našli su ga u velikom franjevačkom samostanu. No, siromašni fratar Peruan ovaj puta nije bio tako skroman, jer nakon što ih je prijateljski saslušao rekao je, smiješeći se:

“E, ne može samo tako. Kad mi donesete kilu prave jemenske kave, onda ste mi se odužili.”

I zaista kad je sutradan u zidinama franjevačkog samostana zamirisala prava jemenska kava, dug od 13. travnja bio je namiren.

Sada ponovno šutljivi starci u spašenoj Gazi Husrev-begovoj knjižnici u Sarajevu spokojno provode dane, listajući mudra djela Istoka, ili pak prevrćući žute, šuštave pergamene.