Na Univerzitetu u Novom Pazaru obilježen je 21. februar, Međunarodni dan maternjeg jezika, promocijom Zbornika radova sa literarnog konkursa na teme: „Moj maternji jezik – ono što jesam“, „Jezik na kome sanjam“ i „Pričom i slikom kroz ljepotu maternjeg jezika“.
Literarni rad Nejre Pašić uvršten je u Zbornik radova o maternjem jeziku koji je izdao
Internacionalni Univerzitet u Novom Pazaru.
Moj maternji jezik: Ono što jesam
Bila je jednom tako jedna “zemlja” Bosna se zvala. Bosna bila, al’ i ostala. Bio je tako i jedan bosanski, jezik kojim su se koristili svi insani i stanovnici ove ponosne, inatli zemlje.
Naš je jezik uvijek bio naš, poseban, drugačiji i sa svim svojim ukrasima nakićen. Postojao od pamtivijeka, a evo postoji i danas. Bosanski jezik je naš maternji jezik, nešto čime se dičimo svi mi, ljudi ove zemlje Bosne. Nešto po čemu smo karakteristični i prepoznatljivi na kom god dijelu ove planete Zemlje da se nađemo. Nešto naše, a specifično. Naš govor je naše najjače oružje. Oružje, a puno merhametli riječi koje izazivaju suze i bude one najdublje emocije. Oružje upornosti, prkosa, neustrašivosti… a u isto vrijeme i oružje koje ima mogućnost raskrinkavanja najvećih i najdubljih tajni skrivenih u srcu. Svaka lijepa riječ i uspomena izvučena je iz sehare najljepših riječi našeg jezika.
Vjerujte mi, imamo mi i kahvu, i mahramu, i rahat, i hanumu, hljeb, sejrenje, džozluke, ters i zijan… Imamo mi i ćejf, ašikovanje i prela, i tepsije, i šerbe, imamo Boga mi i tufahije, hadžibeg i ćuzleme.
Imamo još i sevdah, ašik, akšamlučenja, dimije i čakšire. Imali smo i imamo, niko nam to nikad nije uspio oduzeti. Smatrali su da je Bosna uvijek bila pod nekom opsadom, pod nečijim vlasništvom. Da je njen jezik, njena umjetnost, kultura i književnost uvijek bila nečija, a najmanje naša… Najmanje pod vlasništvom njenih stanovnika, Bošnjaka. Ali, vjerujte mi, niko Bosnom vladao nije, samo im se to činilo, Niko Bosnu, Bošnjačku kulturu i njeno najveće blago, njen maternji, narodni bosanski jezik nije uspio promijeniti ni uništiti
Vrlo često se zamislim, a vjerujem i da nisam jedina… Zapitam se, šta je to narod bez jezika? Kakav je to narod? Postoji li uopšte? Nije mi trebalo dugo da shvatim… Ne postoji, da nije jezika, ne bi bilo ni usmene, ni pismene, a ni narodne književnosti. Ne bi bilo pjesama, poezije i raznih tekstova naših bosanskohercegovačkih velikana koji su nam svoje riječi ostavili u amanet… Ne bi bilo naše glagoljice, ni ćirilice, bosančice, arebice, mektebice, ne bi bilo ni naših natpisa na stećcima… Zaista, narod bez jezika je kao čovjek bez imena… A postoji li takav? Naravno da ne.
Jezik je oduvijek bio sredstvo komunikacije, sredstvo kojim su se ljudi sporazumijevali. Jedan je od osnovnih obilježja svakog naroda i države, domovine. Tako je to i kod nas, Bošnjaka. Jedna od naših osnovnih karakteristika je naš jezik, naša riječ, naša nana sa dul mirisnom mahramom, naše doline zauvijek usnulih stećaka, naši gradovi i granice našega carstva stvoreni iz pepela.
Od vajkada održali su se svi turcizmi, arhaizmi i romanizmi… Održao se ustaljeni naziv džezve, čaršafa, mutvaka i avlije. Održao se i ahbabluk, a amanet posebno. Razvila se jezička djelatnost. Razvilo se stvaralaštvo, komunikacija je napredovala… Sve to zahvaljujući našem maternjem jeziku. On raste, razvija se i sve bogatijim nas čini.
Moj, tvoj i naš bosanski jezik je svjetla tačka ove zemlje i budućnosti, naše najveće blago, naša karta za uspjeh. On je naš odbrambeni mehanizam, naše tkivo, naša kost i naše breme. On je naša zlatna vlas, u moru istih, u moru sličnih. Na stablu staroslavenske sorte, zlatna jabuka što primamljivo blista.
Bosanski jezik je naše najmoćnije, ali i najskuplje oružje. Sve dok ga čuvamo i služimo se njime, sigurni smo. Naša država je sigurna i nedostižna. Ponosim se svojim šarenim bosanskim ćilimom koji je satkan od neraskidivih niti, glasovnih promjena, balada, romansi i junačkih epova. Naš je jezik iznjedrio najveće književnike koje je Balkan ikad imao, jer im je pružio svoju šarenu čaroliju koja se stvara ljubavlju i užitkom. Mi, kao narod i naš bosanski jezik bilo kome ili bilo čemu nedodirljivi smo i neuništivi!
To je bunar iz koje uvijek žedna duša može žeď da ugasne…
Autor: Nejra Pašić, učenica MSŠ Busovača
