Da nije dobrih ljudi, Adel Šabanović, koji živi sam u Miševićima kod Hadžića, vjerovatno bi bio više gladan nego sit. Oni ne dozvoljavaju da zaspi bez večere. Pomažu mu koliko mogu. Šabanović je civilna žrtva rata, s teškim zdravstvenim posljedicama.

“Najgore insanu pada kada mora tražiti pomoć, na neki način ispružiti ruku i zavisiti od dobrih merhametli duša drugih ljudi…” – iskrene su riječi našeg skoro zaboravljenog heroja Adela Šabanovića.

Za sebe kaže da je vjernik i da se uvijek uzda u Allaha, dž. š., koji daje nafaku. Zahvaljujući dobrim ljudima, i u ovom mubarek mjesecu ima šta sehuriti i iftariti.

Adelova priča je skoro svima već poznata, preživio je masakr u Zaklopači 1992. godine, zatim genocid u Srebrenici 1995. godine. Preživio je u ratu sve moguće golgote. O njegovim preživljenim mukama u ratu, mogao bi se roman napisati ili film snimiti.

Adelu je prijeko potrebna naša pomoć, pomozimo mu da preživi i sada u miru… Nemojmo okretati glavu, svima nam se to može desiti, svi smo već bili gladni i zavisili od drugih. Svi znamo za taj osjećaj.

Danas Adel živi sam, dobri ljudi su mu napravili kuću, ima mjesečna primanja od 103 KM koja najviše koristi za lijekove, bolestan je, zaboravljen od svih.

Pokažimo njemu a i nama samima da ima insana na ovom dunjaluku, koji osjećaju tuđu tugu, tuđu glad i patnju.

Ako želite pomoći Adelu to možete učiniti uplatom na račun Raiffeisen banke.

Adel Šabanović
Miševići bb Hadžići

Domaće uplate
1613000058368641

Inostrane uplate
SWIFT CODE RZBABA2S
IBAN CODE BA391612000010249416

Adelov telefon: +387 62 157 976.

Opširnije o Adelovoj životnoj priči

Adel Šabanović imao je samo osam godina kad su srpske paravojne formacije upale u Vlasenici i počele proganjati, zarobljavati i ubijati nesrpsko stanovništvo.

Odvojili su ga od njegove porodice i mnoge od njih nikada više nije vidio. Nakon skrivanja po pećinama i šumama zajedno sa nenom koja ga je odgojila, Adel je iz rodnog sela Zaklopača izbjegao u Srebrenicu, gdje je svjedočio masakrima civila, maltretiranjima, silovanjima bošnjačkih žena i djevojaka. Dva puta je bio zarobljen. Izgubio je 22 člana uže i šire porodice.

“Preživljavanje svega toga u Potočarima, kada sam gledao klanje i silovanje bilo je žalosno. Čovjek je bespomoćan, bez mogućnosti da išta uradi, spriječi, ili da kaže da to ne rade. Tri dana sam bio zarobljen. Morao sam donositi četnicima vodu da peru ruke i noževe kada su zaklali osam ljudi. I danas mi je u sjećanju ta usirena krv”, kaže Adel.

Ni sam ne zna kako je ostao živ. Nena ga je nekako ubacila u kamion koji je iz Srebrenice vozio izbjeglice te su došli do Tuzle.

Nakon nenine smrti, 1997. godine, ostao je sam. Ona mu je bila najveći oslonac i podrška. Ni sam ne zna kako je završio srednju školu. Išao je od kuće do kuće kako bi ga ljudi primili, bar na kratko pružili utočište. Godine 2003. došao je u Sarajevo, u Miševiće.

Kaže da je zaboravljen, da je prepušten sam sebi, i da su rijetki oni koji nekad dođu na deset minuta. Kazao nam je kako je sve što je preživio ostavilo neizbrisiv trag i traume po njegov život i zdravlje.