U susret Danu džamija, 7. maja, prisjećamo se teških trenutaka iz naše historije.
Na današnji dan, 4. maja 1945. godine – tačno prije 80 godina – zapaljena je Čaršijska džamija, poznata i kao Šaban Ahmed-efendijina džamija, zajedno s fojničkom tekijom i brojnim bosanskim kućama koje su nosile duh tradicionalne islamske arhitekture. Prema historijskim izvorima, Fojnica je tada bila gotovo potpuno uništena.
Važno je napomenuti da su sačuvana dva izvještaja i desetak svjedočenja nastalih nedugo nakon ulaska četnika u Fojnicu, koja nam omogućavaju da sagledamo posljedice njihovog prisustva u gradu i okolnim selima. Najranije datirani dokument je izvještaj Općinskog narodnog odbora Fojnica, sačinjen 18. maja 1945. godine – svega četrnaest dana nakon paljenja grada. Također raspolažemo izjavom Mehmeda Salihagića, tadašnjeg predsjednika Općine Fojnica (20. juna 1945.), te izvještajem OZNA-e za Sarajevski okrug od 28. jula 1945. godine.
Ova tri dokumenta su usklađena u detaljima i međusobno se dopunjuju.
Za razliku od seoskih naselja na području općine i kotara Fojnica, kroz koja su prošle četničke kolone a koja pritom nisu bila paljena, Fojnica je gotovo u potpunosti izgorjela. Prema dostupnim izvorima, četnici su 4. maja 1945. godine u Fojnici zapalili 188 kuća, 48 dućana, 368 privrednih objekata (štala i pomoćnih prostorija) te jednu džamiju. U gradu je ostalo nezapaljeno svega nekoliko zgrada.
Ubijeno je pet muškaraca u okolnim selima, dok su dvojica stanovnika Fojnice preminula od posljedica opekotina. Najmanje šest muškaraca je teško pretučeno u gradu. Četnici su u Fojnici i okolnim selima izvršili silovanje nad 23 žene i djevojke.
U Fojnici i selima fojničkog sreza opljačane su stotine grla stoke. Navode se imena 38 sela i zaselaka u kojima su četnici opljačkali i uništili svu hranu, odjeću, obuću i druge korisne predmete. Svi svjedoci i oštećenici navode da su četnici odnosili sve što su mogli ponijeti.
Opljačkano je 81 konj i 17 volova, koji su korišteni za prevoz ranjenika, municije i ratnog materijala, kao i veći broj krupne i sitne stoke, koja im je služila za ishranu.
Jedan stanovnik Fojnice opisao je posljedice paljenja grada kroz prizmu lične tragedije. Sve što je njegova porodica stvarala decenijama uništeno je u jednom danu. Njegova izjava slikovito dočarava razmjere katastrofe koja je zadesila stotine fojničkih porodica – svega četiri dana prije završetka rata:
„Čitavu noć sam proveo u šumi, a ujutro sam se vratio kući, gdje sam zatekao sve opljačkano i izgorjelo. Suprugu i djecu sam našao u potoku, kamo su izbjegli. Izgorjele su mi dvije kuće, dvije štale, sav poljoprivredni alat, kompletan namještaj s posteljinom i odjećom, kao i ženin pribor za tkanje.“
Ipak, narod nije ostao sam, kako nam historijski izvori potvrđuju. Te godine u Fojnici nije rodilo ni voće ni kukuruz, a prodavnica nije bilo – što je važno naglasiti mlađim čitateljima – ali je zato bilo dobrih i solidarnosti ispunjenih ljudi. Iako su i sami bili pogođeni ratom, radnici rudnika u Kaknju, borci X divizije i građani iz svih krajeva zemlje pokazali su izvanrednu humanost: prikupljali su pomoć, donirali novac, slali konje, hranu i sve što su mogli.
Na ruševinama je ponovo nikao život.
Ne smijemo zaboraviti destruktivnu ideologiju četničkog pokreta, koja je iza sebe ostavljala pustoš i spaljena ognjišta. Ova priča nas podsjeća na našu prošlost, ali i na to koliko su zajedništvo i ljudskost dragocjeni – posebno u najtežim trenucima.
