Mirhat Mračkić je rođen 11. aprila 1968. godine u Fojnici. Osnovnu i srednju školu završava u rodnom gradu. Pedagošku akademiju, Odsjek razredna nastava, završava 2000. godine. Nakon toga odlučuje se za nastavak studija. Pedagoški fakultet, Odsjek razredna nastava završava 2011. godine u Sarajevu, čime stiče zvanje profesor razredne nastave. Oženjen je i otac troje djece. Trenutno radi kao nastavnik razredne nastave u Osnovnoj školi “Muhsin Rizvić” u Fojnici.

Mirhat Mračkić: Sudbina

Nemilosrdna januarska studen ujeda za dušu, razjeda kosti. Čovjek najradije ne bi otvarao vrata i prozora dok ševa ne zapjeva, da ne mora. Sjedi u kući, trpaj drva u peć i čekaj da ovaj kijamet prođe. Meho i Salkan očito nisu mislili tako. Njih dvojica od ranog jutra sjede i piju u Avdicinoj kafani i to im se činilo kao jedini razuman izbor. Gdje otići po ovoj hiljugi ako ne ovdje? U kući, sjedeći sam, čovjek samo može presvisnuti, sići s pameti. Vrijeme u samoći stoji, ne miče. Ovdje je drugačije, neko dođe, neko ode. Ponešto se i čuje, mehandžija Avdica sve prvi sazna a kad on zna, zna i selo. Njihov sto je najbliži velikoj, zamašćenoj peći. To je privilegija onih koji prvi dođu, toplo im je malo od peći, malo od rakije pa im se ne ide kući. Na stolu poluprazna flaša s rakijom i dvije nejednake čaše. To je, ustvari, sve što je njima dvojici u ovom trenutku trebalo. Muklu tišinu remeti samo pisak čajnika.

– E, ne znam vala da me ubiješ što ti ovo pričam? Eto, naumpalo mi da nekome otvorim dušu, da se izjadam, nekako mi brate lakše kad to ne držim u sebi. Ono kontam, bol i jad je lakša kad se podijeli, to ti dođe k’o da je raspoloviš s nekim, pola njemu, pola tebi – besjedi tiho Meho sjedeći uz čašicu rakije.

Sagovornik ga blijedo gleda klimajući pokatkad glavom u znak odobravanja iako ga sluša samo na pola uha.

– Sve je bilo lakše moj Salkane, dok su rahmetli babo i mati bili živi, dok je briga o kući i djeci bila na njima. Od kako njih nestade, a odoše moj ahbabu k’o da mi ih ko otrgnu iz ruke, sve postade nekako drugačije, teže. Prvo, nekako s jeseni, sjećam se kiša je lila k’o iz kabla umrije babo. Nije ni bolovao, tek tako zaspa i ne probudi se. Mati se razboli nakon njegove smrti, bolovala nekako do pred zimu i eto… Sad eto nigdje nikoga, ja i ona moja kućerina. – Ah, šta ćeš moj Meho, život je dever veliki – sjetno će Salkan, tek da nešto kaže – a živjet se mora pa hajd’. – Znam ja to Salkane k’o i ti, ama što sve baš meni što ne valja? Nedugo nakon majčine smrti, a treb’o sam i ranije dok su mi roditelji bili živi, rahmetli mati i nije imala druge želje, zagledam ti ja svoju Sevdu. Lijepa, lijepa moj Salko, dva je se oka nisu mogla nagledati. Jedinica kod babe, pravo da ti kažem nikad mi nije bilo jasno kako me htjede i šta je vidjela u meni. Valja brate pravo govoriti.

Rekavši ovo, Meho se kiselo nasmija. Pred oči mu iskrsnu Sevdin lik, vazda nasmijana i lijepa, samo je takvu i pamti. Potraži upaljač, pripali cigaretu pa nastavi:

– Zagledasmo se jedno u drugo i ne prođe dugo i uzesmo se. Ono malo kućice ostalo iza babe i matere i par njiva već uraslih u korov bijaše sav naš imetak. Nigdje ništa nismo imali ali znaš kako veli naš svijet, “nek’ je ljubav makar se i pod bukvom živjelo”. Zasučem rukave, iskrčim njive, punac nam dade kravu… Eto, baš bilo krenulo. Nedugo nakon toga Sevda rodi našeg Ahmeda. Sin lijep i zdrav k’o jabuka, a sav na majku. Pomislih kako me je Bog baš pogledao, moj ahbabu, nakon svih onih jada i nevolja koji su me ranije snašli. Tu Meho muklo othuknu, odmahnu glavom, iskapi čašu do dna, namršti se pa nastavi: – Prođoše dvije godine, sretne, bezbrižne. Ahmed rastao kao iz vode, uroka mu ne bilo. A onda, odjednom treće godine, razboli se, počne da kopni, blijedi, hudi. Vodili smo ga hećimu, jednom, drugom, trećem… Gdjegod smo čuli za kojeg, išli smo. Džaba moj Salkane, dijete kopni, boluje, nestaje pred našim očima. Prodam kravu, sve dadnem ne bi li našli dermana. Punac nije žalio para, ne treba duše gubiti, dao bi sve da mu unuk ozdravi ali uzalud. Ne prođe dugo a moj Ahmed, moja zlatna jabuka, uvehnu, preseli moj Salko kažu na bolji svijet. Babina dženetska ptica.

Salkan se promeškolji, znao je da bi trebao reći nešto ali šta kazati čovjeku koji je u trenu ostao bez onoga što mu je predstavljalo smisao života. Ne, bolje je ne reći ništa, samo ćutati. U ovakvim slučajevima šutna je zlatna, mislio je. Umjesto riječi, dohvati flašu i naspe obojici.

– Ode, moj Salkane, eto k’o da mi ga neko ote iz ruku.Teško mi, s dušom se rastajem a opet tješim Sevdu, govorim joj kako je to sudbina, Božija odredba. Moralo je velim biti tako, a u sebi se pitam da li je baš moralo. Mati je to bolan, nije to šala jadan! Od tuge za djetetom Sevda načisto presvisnu, nestade one ljepote, izblijedi, leže u postelju i nikako da ustane. Srušio mi se sav moj svijet moj Salko, gledam je i vidim da je gubim a ne mogu pomoći ni sebi, ni njoj. Pomislih tada, a i sad o tome mislim, da možda nisam uklet kad mi se sve ovako naopako dešava. Borio sam se, Bog mi je svjedok, koliko god sam mogao ali protiv sudbine se ne možeš izboriti. Opet od hećima do hećima, od hodže do hodže i opet ništa. Usahnu moja Sevda od tuge za djetetom i ostadoh sam, jadan i čemeran na ovom okrutnom, bijelom svijetu. Nestade mi loze, moj Salko, nemam čemu više da se nadam. Izgubio sam sve za šta je vrijedilo živjeti, ostade mi samo moj život bez života, kazna koju moram otkajati do kraja i to je sve. Nema dana a da se ne upitam kakva li je ovo kazna, šta sam ja to Bogu skrivio i koliko još toga moram otkajati?!

– Nemoj tako brate Meho, sve je od Boga, svi smo Njegovi robovi i za sve će se nas On pobrinuti. Kader je to, određenje. Ljudi snuju, Bog određuje.

Rekavši ovo Salkan se uozbilji, zauzevši nekakvu pozu “velikog, uvrijeđenog mislioca”. Napokon je nekako našao misao vrijednu razmišljanja, misao koja će bar na trenutak zaustaviti Mehagu u njegovoj samoubilačkoj, rušilačkoj misiji. Ako ništa natjerati ga da se malo zamisli, zastane. Meho na trenutak zastade, pripali cigaretu, odbi dim a onda se okrenu sugovorniku i priupita ga smrtno ozbiljno:

– A kad je već tako i kad On sve unaprijed određuje šta će i kako će biti, šta će nam Veliki Sud? Pa, sve je već unaprijed odlučeno, mi smo tu samo da odigramo svoje ovozemaljske uloge, izgovorimo tekstove koje nam sufliraju i gotovo. Imamo li se pravo buniti i ljutiti kad nam uloga ne odgovara u potpunosti?

– Mani se Mehaga ćorava posla. Nije to bolan … Pusti. Ti k’o dijete, ne valja mi ovo, hoću ono. Pa nije to k’o s Avdicom, ne valja ti rakija, naspi drugu. Ejh, vala i ti …

– Stani bolan! Jel’ sve određeno? Jest. Ko određuje? Zna se. I onda?

– Moj Mehaga halali ali tebi je izgleda rakija udarila u glavu. Haj’mo mi polahko kući, vakat je.

Kao po komandi obojica iskapiše čaše do dna i ustadoše iza stola. Nesigurnim koracima izašli su iz kafane i krenuli svako svojim putem. Idući putem, Salkan je razmišljao o onome što mu je Meho ispričao te noći. Sitni snijeg i svježina januarske noći su mu brzo rasbistrile um. Bilo mu ga je žao, dobričina je Meho samo se sudbina gadno poigrala s njim. Sudbina uistinu zna biti okrutna i neumoljiva. Obuzet ovakvim mislima Salkan uđe u kuću i legne da spava. Nije imao predstavu koliko je dugo spavao. Probudio se i rukama rastrljao oči. Glava ga je užasno boljela i prva misao mu je bila da ode u kafanu i popije nešto. “Klin se klinom izbija” uvijek je govorio. Morao je nesto popiti da prekine teški sinoćnji mamurluk.

Obuo je rudarske čizme i krenuo kroz selo. Ušao je u kafanu rukama nehajno stresajući snijeg s kose. Mahnuo je rukom mehandžiji i ovaj je požurio da mu priđe.

– Eh, za šta smo jutros Salkane? – priupita ga, tobože brišući prljavom krpom sto za koji je Salkan bio sjeo.

– Daj jednu ljutu da dođem malo sebi – promrmlja ovaj sebi u bradu gledajući odsutno prljavu površinu stola ispred sebe.

Mehandžija ode i ubrzo se vrati s čašom u ruci koju nemarno spusti ispred Salkana. Ovaj je odmah dograbi i otpi dobar gutljaj mršteći se i stresajući. Gazda stade ispred njega, nagnu se objema rukama na stol za kojim je sjedio i onako u povjerenju mu prošapta:

– Ono ti sinoć sjede s Mehom?

– Jah, pa šta? Da morebit nije zabranjeno? Treba li kakva dozvola ili čiji izun?

– Ma polahko bolan Salko, ne nagli pobogu. Hoću reći da si ga ti možda zadnji vidio živa sinoć, što se odmah ljutiš?

– Šta bolan pričaš? Bog me ubio ako ja tebe išta razumijem. Kako misliš ja ga zadnji vidio živa? Šta mu se desilo?

Vlasnik mehane sjede prekoputa Salke, približi mu se i skoro šapatom mu reče:

– On ti je sinoć tahmina, odavde otišao ženi i djetetu na mezar. Jutros su ga našli na groblju, smrznuo se. Vele tako, ja nisam vidio, leži između njihova dva mezara, potrbuške. Raširio obje ruke kao da pokušava da ih zagrli i tako ga nađoše, pokrio ga snijeg, mrtav.

– Protiv sudbine se ne možeš boriti – promrmlja za sebe Salko i zaćuta gledajući u čašu – Mi smo ovdje da odigramo uloge, izgovorimo tekstove koje nam sufliraju i to je to.

Rekavši to, ispi čašu ii izjuri iz mehane oblačeći kaput usput. Zbunjeni mehandžija ustade, ode za šank i kobajagi počne da ga briše onom prljavom krpom.

– Ode hajvan, ne plati – promrmlja za sebe.

Ispod šanka dohvati nekakvu knjižurinu, nađe u njoj Salkanovo ime i doda crtu. Razgleda oko sebe pa doda još jednu a onda gurnu knjigu pod prljavi šank. Snijeg je napolju i dalje padao.