Etička rasprava o problematici presađivanja organa postala je jedno od važnijih polja razmišljanja u bioetici. Kompleksnost tehnologije, moguća banalizacija ili manipulacija, rizik povezan sa pritiskom tržšnog mentaliteta, otvorene perspektive budućih istraživanja –  sve su to teme o kojima još dosta treba razmišljati. Za svaku kategoriju transplantacije (tj. u zavisnosti od toga da li se vrši transplantacija organa sa tijela mrtve ili žive osobe), društva utvrđuju posebna zakonska i medicinska pravila kojima je regulisana ova problematika.

U slučaju presađivanja tkiva i organa sa tijela mrtve osobe (kadavera), važan kriterij je utvrđivanje smrti donora. Trenutno glavna poteškoća u razvoju transplantacionih programa jeste nedostatak organa raspoloživih za transplantaciju.

MORALNE OBAVEZE

Etički, doktori su profesionalno odgovorni da se pridržavaju jedinstvenih moralnih obaveza medicine. Hipokratova tradicija je izvor nekoliko načela medicinske etike. Jedno od njih je posvećenost neosuđivanju. Zdravstveni radnici su profesionalno odgovorni da pružaju njegu pacijentima bez ikakvog utjecaja na njihovu vrijednost.

Još jedno medicinsko etičko načelo je Primum non nocere ili “prvo, ne nanosi štetu”. Ovo načelo je jasno utjelovljeno u Hipokratovoj zakletvi za ljekare. Ovo načelo neškodljivosti je najozbiljnija etička briga kod transplantacija od živih donora, zbog mogućnosti nanošenja medicinske štete donoru. Mnogi donori doživljavaju značajnu bol i kratkotrajnu invalidnost. Rizik od hirurških komplikacija kod hirurgije od živih donora je 5% do 10%, a rizik od smrti je 0,5% do 1% . Doktor ima dužnost dobročinstva koja predstavlja profesionalnu obavezu da koristi pacijentima, stavljajući njihovo dobro ispred svog.

Početak dijagnostičke obrade u fazi priprema za transplantaciju trebao bi početi susretom bolesnika (odnosno ako postoji i potencijalnog donora) sa psihijatrom. Primarni je zadatak psihijatra procijeniti psihičku uračunljivost. Ako ona postoji, osoba je sposobna samostalno odlučivati. Drugi uslov bez kojeg se ne može pristupiti transplantaciji jeste informisani pristanak. Iz informsanog pristanka donor mora razumjeti:

  • proceduru transplantacije, rizik od neželjenih posljedica, kao i pojava kod kojih se rizik ne može procijeniti (npr. pojava tumora na preostalom organu);
  • pristanak mora biti dobrovoljan, bez pritiska okoline;
  • osoba mora biti punoljetna.

Hirurzi transplantacijskog tima trebaju donoru predočiti sve relevantne informacije koje se odnose na neposredne i dugotrajne posljedice doniranja organa, kao i uspjeh koji se očekuje kod primatelja.

PRIMJERI ETIČKIH NAČELA U TRANSPLANTACIJI

Posebnu kategoriju pravno-etičkih problema čine dvije kategorije vezane za načelo pravde i načelo koristi.

Načelo koristi se obično upotrebljava kako bi se riješili stvarni životni i medicinski problemi velikog dijela populacije kojem je tehnika presađivanja i postupak donacije potreban kako bi produžili ili spasili svoj život. Obično je broj pacijenata kojima trebaju organi bitno veći od broja stvarnih (pa čak i potencijalnih) donora.

Načelo pravde koristi se kao protivteza utilitarizmu (načelu što veće koristi za što veći broj pojedinaca u društvu), time što štiti autonomiju pojedinaca i njihovih odluka, ili u situacijama kada pokušava riješiti problem alokacije oskudnih resursa. U tom kontekstu, jedan od najbitnijih sporova između ta dva načela (filozofski stav) jeste problem kako se donacija organa manifestuje u društvu, odnosno stvara li (ne) željene socijalne i medicinske posljedice. uzrokuje li raspodjela organa socijalnu nejednakost ili socijalna nejednakost utiče na alokaciju organa. Ta se rasprava često pojavljuje npr. prilikom odlučivanja o tome smije li se (i u kojoj mjeri) donacija organa kompenzovati finansijski, ili na neki drugi način. Postoje međunarodne konvencije kojima se zabranjuje trgovanje organima (Evropska komisija 2000, Evropska komisija 2004., Istanbulaska deklaracija 2008.), ali one nisu univerzalno ratifikovane. Zbog toga nastaje posebna kategorija socijalnih problema vezana za obezbjeđivanke organa, primer. tzv. crno trţište ili transplantacioni turizam, kao i brojni drugi socijalni i medicinski problemi.

Etika transplantacije je filozofija koja uključuje sistematizaciju, odbranu i zagovaranje koncepata ispravnog i pogrešnog ponašanja vezanog za doniranje organa. Kako potražnja za organima raste, bitno je osigurati da novi i inovativni zakoni, politike i strategije povećanja ponude organa budu bioetički i zasnovani na principima altruizma i utilitarizma.

Ovo je vijek transplantacije i moramo se pripremati za period nove faze razvoja transplantacionog programa.. Svaki građanin potencijalni donor, no on je u isto vrijeme i potencijalni primalac organa.

IZVORI

  1. Etički aspekti transplantacije tkiva i organa; Aktuelni problem; Damir Peličić, Marina Ratković, Danilo Radunović, Vladimir Prelević; 2015.
  2. Etika i transplantacija organa; Liječnički Vjesnik; Vesna Medved, Stipe Batanica; 2004.
  3. Philosophy of organ donation: Review of ethical facets;  Dalal AR. World J Transplant. 2015.
  4. Legal and ethical aspects of organ donation and transplantation;  Shroff S.Indian J Urol; 2009

Ovaj projekt je finansiran/sufinansiran sredstvima Vlade federacije Bosne i Hercegovine, u saradnji sa Federalnim ministarstvom zdravstva.